Aktivitet Ustavnog suda zabilježen je na dvije platforme; u konkretnom preispitivanju pojedinačnih akata tijela državne vlasti, odnosno pravomoćnih presuda i u apstraktnoj kontroli ZZPZB-a. Na prvoj platformi je Ustavni sud nakon pravomoćno dovršenih prekršajnih postupaka zbog prekršaja prema ZZPZB-u u dva slučaja ocjenjivao ustavne tužbe okrivljenika osuđenih za prekršaj. Iako se u tim predmetima (U-III-7725/2014 od 11. srpnja 2017. i U-III-3347/2016 od 13. prosinca 2017.) radi o prekršaju iz članka 77. ZZPZB-a koji je propisao sankcije za roditelje, odnosno skrbnike, koji nisu izvršili obvezu imunizacije protiv bolesti utvrđenih Programom obveznog cijepljenja djece školske i predškolske dobi, u osnovi se radi o istoj količini neprava, odnosno nedopuštenog i prekršajno kažnjivog postupanja koje se može promatrati jednako kao i kršenje obveznih uputa aktualnog kriznog stožera o mjerama opreza ili pridržavanja obvezne samoizolacije kao mjera zaštite pučanstva od zarazne bolesti SARS-COV-2.
U obje ustavne tužbe prigovori podnositelja razmotreni su s aspekta ustavnog prava zajamčenog člankom 29. stavkom 1. u vezi s člankom 23. stavkom 1. i člankom 69. Ustava, odnosno s aspekta prava na pravično suđenje, prava da nitko ne smije biti podvrgnut bilo kakvu obliku zlostavljanja ili, bez svoje privole, liječničkim ili znanstvenim pokusima te prava svakoga na zdrav život. Drugi i treći stavak članka 69. Ustava propisuje da država osigurava uvjete za zdrav okoliš te da je svatko dužan, u sklopu svojih ovlasti i djelatnosti, osobitu skrb posvećivati zaštiti zdravlja ljudi, prirode i ljudskog okoliša.
Prema ocjeni Ustavnog suda u primjeni i tumačenju mjerodavnog prava u razmatranim predmetima nije utvrđena arbitrarnost ili samovoljnost pa je Ustavni sud ocijenio da podnositeljima nije povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava. Kod obrazloženja odluke ustavne tužbe kojom su odbijeni i navodi podnositelja da je "svako cijepljenje već po sebi rizična medicinska usluga (opasna djelatnost) jednako provođenju liječničkog pokusa bez privole pacijenta, odnosno njegovog zakonskog zastupnika koji je isključivo ovlašten dati, odgoditi ili uskratiti svoju privolu (čl. 23. Ustava)", Ustavni sud je citirao svoje rješenje broj: U-I-5418/2008 i dr. od 30. siječnja 2014. ("Narodne novine" broj: 22/14.) koje je jednim dijelom primjenjivo i na slučajeve aktualnog nepridržavanja samoizolacije te glasi: "Ustavni sud je razloge predlagatelja razmotrio s aspekta članka 69., koji smatra mjerodavnim u ovom ustavnosudskom postupku (...).
U ovom ustavnosudskom postupku Ustavni sud treba odgovoriti na osnovno pitanje: jesu li predviđene zakonske mjere u ostvarivanju zdravstvene zaštite ustavnopravno prihvatljive odnosno imaju li one legitimni cilj u općem interesu?
Primarni cilj članka 35. Ustava i članka 8. Konvencije je zaštita pojedinca od proizvoljnog postupanja tijela javnih vlasti. Ipak, mogu postojati pozitivne obveze koje su inherentne osiguranju djelotvornog poštovanja osobnog ili obiteljskog života. Te obveze mogu povlačiti za sobom usvajanje mjera koje su osmišljene radi osiguranja poštovanja privatnog života čak i u području odnosa između samih pojedinaca. Granice između pozitivnih i negativnih obveza države sukladno ovoj odredbi nije lako precizno definirati. Međutim, u oba konteksta država uživa određenu slobodu procjene.
Predlagatelji se u konkretnom slučaju neosnovano pozivaju na pravo osobe da odbije bilo koji pregled ili medicinski postupak koji ne služi dijagnosticiranju bolesti i njezinom liječenju (članak 21. stavak 1. točka 8. Zakona o zdravstvenoj zaštiti, "Narodne novine" broj 121/03., 44/05., 48/05. - ispr. i 85/06.)."
Ustavni sud stoga nije prihvatio prigovore podnositelja vezane uz eventualnu povredu prava iz članka 23. stavka 1. i članka 69. Ustava te je obje ustavne tužbe odlukom odbio.
U postupku apstraktne kontrole Ustavni sud je donio rješenje o neprihvaćanju prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članaka 8., 26., 28., 32., 40., 76., 77. i 78. ZoZPZB-a (rješenje broj: U-I-5418/2008 i dr. od 30. siječnja 2014.) Ocjenjujući članak 8. (opću odredbu) te članke 26., 28. i 32. (sva tri članka nalaze se pod nadnaslovom "Zdravstveni nadzor nad kliconošama, zaposlenim i drugim osobama") ZoZPZB-a, u odnosu na koje je navedeno: "5.2. Predlagatelj smatra da izostavljanje obveze zdravstvenog nadzora nad svim osobama koje mogu biti uključene u postupak sanitarno-higijenskog nadzora, osim osoba koje su izrijekom navedene u ZoZPZB-u, nije u suglasnosti s načelom jednakosti, jer i druge osobe mogu biti potencijalni izvori/nositelji zaraznih bolesti. U razmatranju predlagateljevih razloga Ustavni sud polazi od članka 1. ZoZPZB-a (...) Među posebnim mjerama za sprečavanje i suzbijanje zaraznih bolesti (usp. članak 12. ZoZPZB-a) uključen je i zdravstveni nadzor nad kliconošama, zaposlenim i drugim osobama, opisan osporenim člancima 26., 28. i 31. ZoZPZB-a. (...) U konkretnom slučaju mjerodavan je članak 69. (70.) Ustava (...). Predlagatelj u biti osporava navedene zakonske članke zbog toga što su u njima izostavljene određene kategorije osoba koje su trebale biti uključene u postupak sanitarno-higijenskog nadzora, osim onih koje su izrijekom navedene u ZoZPZB-u, jer i druge osobe tj. sanitarni inspektori, mogu biti potencijalni izvori/nositelji zaraznih bolesti. Takav pristup zakonodavca, smatra predlagatelj, nije u suglasnosti s načelom jednakosti iz članka 14. stavka 2. Ustava. S tim u vezi, predlaže preuređenje osporenih zakonskih članaka na način da se određeni dijelovi brišu ili dopunjuju riječima ili točkama za koje smatra da će pridonijeti pravilnoj primjeni zakona. S druge strane, predlagatelj osporava dužnost svake fizičke i pravne osobe da omogući nadležnom doktoru opće (obiteljske) medicine i doktoru medicine, specijalistu epidemiologije nesmetano obavljanje nadzora i poduzimanje propisanih mjera za zaštitu pučanstva od zaraznih bolesti, smatrajući da se ZoZPZB-om ne mogu liječnicima davati "paušalne ovlasti" iz nadležnosti sanitarnih inspektora. (...) Članak 2. stavak 4. točka 1. Ustava daje ovlast zakonodavcu da samostalno odlučuje o uređivanju gospodarskih, pravnih i političkih odnosa u Republici Hrvatskoj. Pri uređivanju tih odnosa zakonodavac je dužan uvažavati zahtjeve koje pred njega postavlja Ustav, a osobito one koje proizlaze iz načela vladavine prava i one kojima su određena ustavna dobra i vrednote. S tim u vezi, zakonodavac je vezan jamstvima koja Ustav propisuje za određeno područje, kao što je to slučaj sa ZoZPZB-om.
Naime, pri uređenju pitanja koja se odnose na zaštitu pučanstva od zaraznih bolesti, zakonodavac je vezan člankom 69. Ustava i vrijednostima koje se njime štite.
5.6. Ustavna nadležnost ispitivanja suglasnosti zakona s Ustavom ne uključuje ovlaštenje Ustavnog suda da dodaje novi tekst već postojećem zakonskom tekstu, u konkretnom slučaju tekstu osporenih članaka ZoZPZB-a. To je isključiva nadležnost Hrvatskog sabora. Stoga za prijedloge predlagatelja u smjeru preuređenja teksta osporenih zakonskih članaka Ustavni sud nije nadležan.
5.7. U odnosu na navode predlagatelja da se ZoZPZB-om ne mogu liječnicima davati ovlasti sanitarnih inspektora, Ustavni sud pošao je od predmeta uređenja ZoZPZB-a.
Njime se utvrđuju zarazne bolesti čije je sprječavanje i suzbijanje od interesa za Republiku Hrvatsku te zdravstvene i protuepidemijske mjere u cilju zaštite pučanstva od zaraznih bolesti. Iz riječi "zdravstvene i protuepidemijske mjere" razvidno je da organiziranost, koordiniranost i kontrola provedbe općih, posebnih i sigurnosnih mjera zaštite pučanstva podrazumijeva ne samo uključivanje zdravstvenih djelatnika nego zahtijeva i njihovo aktivno postupanje. S obzirom da je riječ o zaraznim bolestima, logično je da su zdravstveni djelatnici, zbog naravi svojeg posla, neizostavni čimbenici u otkrivanju, sprečavanju ili suzbijanju zaraznih bolesti. S tim u vezi, Ustavni sud smatra neutemeljenim stajalište predlagatelja da su se liječnicima dale ovlasti sanitarnog inspektora. Iz niza zakonskih odredaba razvidno je u kojem smjeru zdravstveni djelatnici provode ili nadziru poduzimanje mjera za zaštitu pučanstva od zaraznih bolesti za razliku od ovlasti sanitarnih inspektora u poduzimanju tih mjera.
Na temelju navedenog, Ustavni sud utvrđuje da su članci 8., 26., 28. i 32. ZoZPZB-a u suglasnosti s mjerodavnim člankom 69. Ustava."
Zakonodavac je člankom 1. ZZPZB-a utvrdio zarazne bolesti čije je sprečavanje i suzbijanje od interesa za Republiku Hrvatsku kao i mjere za zaštitu pučanstva od zaraznih bolesti, a člankom 4. istog Zakona propisao da su Republika Hrvatska, županije, odnosno Grad Zagreb, općine i gradovi obvezni osigurati provođenje mjera za zaštitu pučanstva od zaraznih bolesti propisane ovim Zakonom te sredstva za njihovo provođenje kao i stručni nadzor nad provođenjem tih mjera. Navedene mjere za zaštitu pučanstva od zaraznih bolesti obvezne su provoditi pravne osobe koje obavljaju zdravstvenu djelatnost i privatni zdravstveni radnici, što ih danas stavlja na prvu crtu bojišnice protiv pandemije uzrokovane virusom SARS-COV-2. Stoga samozaštitnim ponašanjem i poštivanjem preporuka medicinske struke čuvamo i svoje živote i živote onih koji će spašavati nas.
Ivana Đuras, viša ustavnosudska savjetnica
