- može li se načelo neobveznosti ništavih odredbi prema čl. 6 st. 1 Direktive 93/13/EEZ1 proširiti i na kasnije ugovore i pravne poslove na temelju tih odredbi, kao što je to ugovor o obnovi zajma?
- može li se, s obzirom na to da apsolutna ništavost podrazumijeva da ta odredba nikada nije postojala u pravno - gospodarskom životu ugovora, zaključiti da kasniji pravni akti i njihovi učinci na temelju te odredbe odnosno ugovor o obnovi zajma također prestaju dio pravne stvarnosti te da se trebaju smatrati nepostojećima i ništavima?
- mogu li isprave, kojima se mijenjaju odnosno usuglašavaju odredbe o kojima se nije pregovaralo, a za koje je moguće da ne bi prošle provjere nepoštetnosti i transparentnosti, imati prirodu općih ugovornih uvjeta za potrebe čl. 3. Direktive 93/13/EEZ, pri čemu se za njih primjenjuju isti razlozi za ništavost kao i na izvorne isprave koje su bile predmet obnove ili usuglašavanja?
- treba li odricanje od sudske tužbe sadržano u ugovoru o obnovi zajma također biti ništavo ako u ugovorima koje su potpisali potrošači nije navedeno da se radi o ništavoj odredbi i ako nije naveden novčani iznos na čiju isplatu imaju pravo?2,
te drugi zahtjev za prethodnu odluku:
- treba li načelo prema kojem nepoštene ugovorne odredbe ne obvezuju potrošača, a koje je sadržano u čl. 6. st. 1 Direktive 93/13/EEZ tumačiti na način da mu se protivi valjanost sporazuma o izmjeni nepoštene ugovorne odredbe koji je sklopljen između potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge kada u trenutku sklapanja tog sporazuma nepoštena ugovorna odredba nije bila proglašena ništetnom niti je bila utvrđena njezina nevaljanost, a ni potrošač nije bio obaviješten o mogućnosti eventualnog proglašenja njezine nepoštenosti te navedeni sporazum nema svojstvo nagodbe? Je li u takvoj situaciji za valjanost navedenog sporazuma bitno je li potrošač pregovarao o sadržaju izmjene? dali transparetnost izmjene nepoštene ugovorne odredbe zahtijeva da je u trenutku sklapanja tog sporazuma potrošač bio obaviješten o nepoštenosti prvotne ugovorne odredbe odnosno, ovisno o slučaju, o mogućnosti utvrđenje njezine nepoštenosti?3
Iz postavljenih zahtjeva za prethodnu odluku može se zaključiti da se valjanost ugovora, odnosno sporazuma kojima se uklanja nepoštena, odnosno ništetna ugovorna odredba u potrošačkim ugovorima vezuje za ispunjenje zahtjeva transparentnosti, odnosno je li u trenutku sklapanja takvog ugovora, odnosno sporazuma potrošač bio obaviješten o činjenici da se radi o izmjeni nepoštene ugovorne odredbe odnosno njezinog naknadnog utvrđenja nepoštenosti, ukoliko u tom trenutku nije bila utvrđena njezina nepoštenost, kao i pravnih posljedica i prava koje za njega proizlaze iz nepoštetnosti ugovorne odredbe, a koja prava se njegovim sklapanjem otklanjaju ili o tome potrošač nije bio obaviješten pa se isti imaju smatrati nepostojećima, odnosno ništetnima.
Jasno proizlazi da je glavni predmet navedenih zahtjeva za prethodnu odluku mogućnost valjane izmjene nepoštene odredbe u potrošačkom ugovoru, odnosno koji su zahtjevi koji se moraju ispuniti da bi izmjena nepoštene odredbe u potroškom ugovoru bila valjana i obvezujuća za potrošača.
U prvopostavljenom zahtjevu za prethodnu odluku 30. siječnja 2020. godine dano je mišljenje nezavisnog odvjetnika Henrika Saugmandsgaarda (dalje u tekstu: mišljenje), koji u uvodu mišljenja iznosi da je glavni predmet zahtjeva za prethodnu odluku (t.1), sporazum kojim se obnavlja nepoštena odredba, potvrđuje valjanost ugovora o kreditu te se stranke uzajamno odriču od osporavanja njegove valjanosti pred sudom, da o postavljenom pitanju u zahtjevu za prethodnu odluku i njegovom odgovoru ovisi opseg autonomije koju potrošač i prodavatelj robe ili pružatelj usluge imaju u pogledu potvrđivanja ili obnove potencijalno nepoštene ugovorne odredbe, odnosno u postizanju sporazumnog rješenja osobito nagodbi radi izvansudskog rješavanja svojih sporova u tom području te će mišljenje biti dano na način da će pokušati objasniti da Direktiva 93/13/EEZ potrošaču i prodavatelju robe ili pružatelju usluga nečelno ne zabranjuje sklapanje sporazuma u kojem se potrošač odriče pozivanja na nepoštenost postojeće odredbe, ali takav sporazum treba poštivati zahtjeve koji se postavljaju tom direktivom, konkretno zahtjev transparentnosti koji se njome predviđa.
Glavni činjenični supstrat vezan za provjeru transparentnosti jest da je potrošač svjestan da je ugovorna odredba koja se mijenja ništetna i koje pravne posljedice i prava za njega iz njezine ništetnosti za njega proizlaze, da je svjestan čega se time odriče i to kojeg se novčanog iznosa koje mu pripada iz njezine ništetnosti konkretno odriče odnosno, drugim riječima, je li financijska institucija izdavanjem isprave navedene kao isprava o obnovi provela provjeru transparentnosti i obavijestila potrošače o iznosima za koje su bili oštećeni primjenom nepoštene odredbe (u konkretnom slučaju u kojem je dano mišljenje, primjenom odredbi o najnižoj kamatnoj stopi) kao i o onome što se primjenjuje u slučaju nepostojanja tih odredbi (što se zapravo primjenjuje ako se izuzme iz primjene nepoštena kamatna stopa) te ako je to propustila učiniti je li to razlog za ništavost tih isprava, pri čemu se u mišljenju poziva na presudu Suda EU-a Naranjo od 21. prosinca 2016. godine, gdje je naloženo nacionalnom sudu da postupi prema čl. 6. st. 1. Direktive 93/13/EEZ, na način da kada utvrdi nepoštenost odredbe, istu izuzme iz primjene i naloži da se potrošaču vrate iznosi koje je u skladu sa takvom odredbom platio, pri čemu se u mišljenju napominje da je prvostupanjski sud koji je uputio zahtjev sklon zaključku iz presude Naranjo, gdje je Sud EU-a pojasnio da za nepoštenu ugovornu odredbu valja smatrati, u načelu, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača odnosno sudsko utvrđenje nepoštenosti ugovorne odredbe mora, za posljedicu imati ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio kao da te odredbe nije bilo.4
U skladu s prethodno iznesenim činjeničnim supstratom vezan za zahtjev transparentnosti te udovoljavanju zahtjeva transparentnosti, mišljenje može li se potrošač odreći pozivanja na nepoštenost ugovorne odredbe u smislu Direktive 93/13/EEZ ne ide toliko daleko da čini obvezatan sustav zaštite protiv korištenja nepoštenih odredaba već da pravo na djelotvornu zaštitu potrošača podrazumijeva i njegovu mogućnost da odustane od ostvarenja svojih prava, ako je prethodno zadovoljen činjenični supstrat koji čini zahtjev transparentnosti5 , pri čemu je na nacionalnom sudu da uzme u obzir volju potrošača kada je on svjestan neobvezujuće naravi nepoštene odredbe te izjavi da se protivi izuzimanju te odredbe čime daje slobodan i informirani pristanak na izmjenu odredbe o kojoj je riječ.6
Činjenični supstrat zahtjeva transparentnosti, prema mišljenju, (t.43), dovodi do toga da se potrošač nikada ne može unaprijed, prethodno odreći zaštite koja mu pripada na temelju Direktive 93/13/EEZ, (t. 44), prethodno odricanje ni u kojem slučaju ne može se smatrati informiranim, razlika od toga prethodnog neobvezujućeg odricanja je ako se o pitanju ništetnosti govori u sporazumu, (t. 45): ako potrošač može razumjeti važnost zaštite koju mu nudi Direktiva 93/13/EEZ neobvezatnošču ništetnih ugvoornih odredbi, u skladu sa čime može shvatiti doseg tog odricanja, u takvom slučaju, prema mišljenju, potrošač se može ugovorom naknadno odreći prava koje ima na temelju direktive, (t. 46): iz toga proizlazi da se u tom drugom slučaju potrošač može putem sporazuma sa prodavateljem robe ili pružateljem usluga obnoviti predmetnu odredbu, potvrditi je ili se odreći da pred sudom postavi pitanje njezine nepoštenosti, dok god to čini slobodno i informirano, (t. 46): sudski ili izvansudski, (t. 48): isključivo ako ga je sklopio uz potpuno poznavanje činjenica, takav sporazum može imati obvezujući učinak, (t.51): slabiji položaj u kojoj se nalazi potrošač u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluge u području pregovaračke snage i razine informiranosti ne može se zanemariti, (t.54): sud treba provjeriti, uključujući po službenoj dužnosti, proizlazi li potrošačevo odricanje da se pozove na nepoštenost određene odredbe iz njegovog slobodnog i informiranog pristanka ili naprotiv iz takve zlouporabe. To osobito podrazumijeva provjeru je li se o odredbama pojedinačno pregovaralo, jesu li se poštivali zahtjevi transparentnosti, ravnoteže i dobre vjere iz Direktive 93/13/EEZ, (t.55): s obzirom na sva prethodna razmatranja predlaže se sudu ako su se pojavile dvojbe oko nepoštenosti ugovorne odredbe u smislu Direktive 93/13/EEZ i ako su stranke naknadnim sporazumom izmijenile ugovornu odredbu, potvrdile valjanost prvotnog ugovora i uzajamno se odrekle osporavanja njegovih odredbi pred sudom, da izvede zaključak da se u smislu čl. 6 st. 1 Direktive 93/13/EEZ sporazum na način da ima obvezujući učinjak u odnosu na potrošača, pod uvjetom da taj sporazum proizlazi iz njegovog slobodnog i informiranog pristanka, a slobodan i informirani pristanak odnosno ispunjenje zahtjeva transparentnosti znači, (t.63): utvrđivanje jesu li se vodili pojedinačni pregovori, što podrazumijeva da se razmotre okolnosti sklapanja ugovora, pri čemu prodavatelj robe ili pružatelj usluga mora dokazati ne samo postojanje takvih rasprava, nego i to da je potrošač tijekom njih imao aktivnu ulogu u utvrđivanju sadržaja odredbe, s čime u svezi (t.71): potrošač se nikad ne može prethodno odreći sudske zaštite te je (t.78): ugovorna odredba sa materijalnog stajališta transparentna ako prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može shvatiti pravne i ekonomske posljedice koje iz nje za njega proizlaze, a što može shvatiti, (t.79): ako je u trenutku sklapanja tog sporazuma bio svjestan nedostataka koji potencijalno utječu na potonju odredbu, prava koja može ostvariti na temelju Direktive 93/13/EEZ u tom pogledu, činjenice da je slobodan sklopiti navedeni sporazum ili ga odbiti i pokrenuti postupak pred sudom, kao i činjenice da to ne može učiniti nakon njegova sklapanja, pri čemu je bitno, (t.81): je li banka obavijestila potrošača o činjenici da je slobodan sklopiti taj sporazum kojim se otklanja ništetnost, koje su posljedice tog otklanjanja ili ga odbiti i pokrenuti postupak pred sudom te o činjenici da to ne može učiniti nakon njegova sklapanja.
Zaključak danog mišljenja jest da sporazum kojim su se stranke uzajamno odrekle od osporavanja odredbi ugovora u smislu čl. 6. st. 1. Direktive 13/93/EEZ ima obvezujući učinak u odnosu na potrošača, pod uvjetom da taj sporazum proizlazi iz njegovog slobodnog i informiranog pristanka. O ugovornoj se odredbi nisu vodili pojedinačni pregovori ako potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj. To se pitanje ocjenjuje s obzirom na okolnosti sklapanja ugovora i opseg rasprava koje su se vodile između stranaka u pogledu sadržaja te odredbe. Kada je riječ o odredbi takvog sporazuma kojom se utvrđuje uzajamno odricanje od osporavanja valjanosti postojeće ugovorne odredbe pred sudom, smatra se da prosječni potrošač može shvatiti pravne i ekonomske posljedice koje iz njega proizlaze ako je u trenutku sklapanja tog sporazuma svjestan nedostatka koji potencijalno utječu na potonju odredbu, prava koja može ostvariti na temelju navedene Direktive u tom pogledu, činjenice da je slobodan sklopiti navedeni sporazum ili ga odbiti i pokrenuti postupak pred sudom, kao i činjenice da to više ne može učiniti nakon njegova sklapanja.
...
Cijeli članak o tome može li sporazum o konverziji sklopljen primjenom ZID ZPK zadovoljiti kriterije zahtjeva transparentnosti pročitajte ovdje.
Marina Cvitko Tomić
_______________________________
1 Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima
2 Zahtjev za prethodnu odluku sudu EU od 26. lipnja 2018. godine, predmet C - 452/18
^ 3Zahtjev za prethodnu odluku sudu EU od 29. ožujka 2019. godine, predmet C - 268/19
^ 4Vidjeti presude Asturcom Telecomunicaciones od 06. listopada 2009. godine, predmet C - 40/08, Banco Espanol de Credito od 14. lipnja 2012. godine, predmet C - 618/10, vidjeti rješenje Topaz od 24. listopada 2019. godine (C - 211/17)
^ 5Vidjeti presude Dziubak od 03. listopada 2019. godine, predmet C - 260/18, mišljenje nezavisne odvjetnice J. Kokottt u predmetu Duarte Hueros, predmet C - 32/12
6 Vidjeti presudu Banif Plus Bank od 21. veljače 2013. godine, predmet C - 472/11
