27. lipnja 2019. godine Hrvatskom saboru podnesen je Prijedlog Zakona o transparentnosti troškova u obavljanju javnih dužnosti. Prijedlog navedenog Zakona odbijen je 7. svibnja 2020. godine na sjednici Hrvatskog sabora većinom glasova zastupnika, no postavio je mnoga zanimljiva pitanja i pokrenuo raspravu o stvaranju učinkovitog mehanizma javnog nadzora korištenja novca poreznih obveznika. Ono što je predloženo sastojalo bi se, između ostalog, od stvaranja registra troškova koji nastanu u obavljanju javnih dužnosti u kojemu će se na jednom, središnjem mjestu evidentirati i javno objavljivati relevantni troškovi dužnosnika, kako navodi tekst Prijedloga. Navedeno teži za postizanjem tri cilja: (a) da se novac poreznih obveznika i druga javna sredstva koriste razborito i odgovorno te radi ostvarivanja javnog interesa, (b) da su svi troškovi koji nastanu u obavljanju javne dužnosti nužni i opravdani te prethodno odobreni od ovlaštenog nalogodavca i (c) da javnost ima uvid u trošenje novca poreznih obveznika i drugih javnih sredstava.
Registar bi se sukladno predloženom zakonskom rješenju vodio pri ministarstvu nadležnom za financije te bi navedeno ministarstvo bilo odgovorno za vođenje, prikupljanje, evidentiranje, arhiviranje i obradu podataka iz Registra.
Podaci koji bi se upisivali u Registar navedeni su člankom 5. Prijedloga, a to su: izdaci za službena putovanja u tuzemstvu i inozemstvu (dnevnice, naknade prijevoznih troškova, naknade korištenja privatnog automobila u službene svrhe, troškovi noćenja i dr.) i izdaci po osnovi reprezentacije.
Prijedlogom se pokriva nadzor nad dijelom trošenja javnog novca koje do sada nije bio dovoljno transparentno i koje je u velikoj mjeri povjereno diskrecijskoj ocjeni dužnosnika. Obveznici upisa u Registar bi bila tijela ili pravne osobe u kojima dužnosnici obnašaju dužnost na koju su izabrani ili imenovani. Važno je istaknuti da je to sa strane točnosti i ažurnosti unosa podataka loše rješenje obzirom da bi se time odgovornost za prikupljanje i prijavu podataka o troškovima maknula sa dužnosnika koji troše javna sredstva i dala javnim tijelima ili pravnim osobama u kojima dužnosnici rade. Posredno, sama tijela bi morala vjerojatno formirati vlastite interne registre i evidencije, povrh onih koje trenutno vode za računovodstvene potrebe kako bi mogla prijaviti nastale troškove središnjem Registru troškova.
Postupak upisa u Registar pojašnjen je člankom 8. Prijedloga koji određuje upis u Registar putem internetske aplikacije, na propisanom obrascu. Ministru financija Prijedlog zakona dodjeljuje obavezu izrade pravilnika koji bi podrobnije određivali način upisa, provjere, postupak nadzora i dostavu podataka. Obvezu upisa podataka o troškovima Prijedlog zakona određuje u roku 30 od dana knjiženja ili evidentiranje pripadajuće knjigovodstvene isprave u poslovnim knjigama obveznika upisa. Propisuje javnu objavu Registra na internetskim stranicama Ministarstva financija što je sukladno Prijedlogu i glavna funkcija Registra, a to je omogućavanje uvida javnosti u troškove dužnosnika. S obzirom na to da se radi o podacima o trošenju javnog novca razumije se želja predlagatelja za javnom objavom i javnom dostupnošću podataka kako bi se time povećala transparentnost trošenja sredstava ali se i postavlja pitanje što se time točno htjelo postići s obzirom na to da Prijedlog ne uključuje kaznene odredbe i ostaje u tome smislu nedorečen. U Prijedlogu nisu propisane kazne za nepoštivanje Zakona od strane obveznika Zakona, državnih dužnosnika, te samim time gubi na svojem smislu jer nije predvidio kazne kojima bi se sankcioniralo one dužnosnike koji ne prijavljuju troškove.
Uz to važno je istaknuti da provedba Zakona, formiranje Registra, njegovo vođenje i objava nisu dani nezavisnom tijelu koje bi moglo bez mogućnosti pritisaka vršiti zadaće propisane Zakonom nego je ta uloga dana Ministarstvu financija na čelu sa državnim dužnosnikom koji spada pod osobe koje moraju prijavljivati troškove tom istom Registru. Puno smislenije rješenje bi bilo vođenje Registra i nadzor nad provedbom Zakona dati nezavisnom tijelu koje bi bilo posebno za tu ulogu formirano, kao što je Zakonom o sprječavanju sukoba interesa ("Narodne novine" 26/11., 12/12., 126/12., 57/15., 98/19.) propisano osnivanje Povjerenstva za provedbu tog istog Zakona.
U prilog takvom rješenju navedimo da je u Sjedinjenim Američkim Državama uloga odobravanja putnih troškova i naknada za obavljanje službenih dužnosti povjereno nezavisnoj državnoj agenciji GSA – General Services Administration, koja uz navedene obavlja i poslove javne nabave i koordinacije trošenja javnog novca.
Dužnosnici su u Prijedlogu zakona definirani kao osobe koje su kao dužnosnici određeni Zakonom o sprječavanju sukoba interesa ili se na te osobe primjenjuje taj Zakon. Time se potvrđuje kako se Prijedlog zakona uvelike oslanja na postojeći Zakon o sprječavanju sukoba interesa. Osobe koje se smatraju dužnosnicima definirani su člankom 3. Zakona o sprječavanju sukoba interesa i, između ostalog, uključuju Predsjednika RH, zastupnike Sabora, predsjednika i članove Vlade RH, državne tajnike, župane, gradonačelnike, općinske načelnike, itd.
Važno je istaknuti da navedeni Zakon o sprječavanju sukoba interesa ne govori puno o putnim i drugim opravdanim troškovima o kojima govori ovaj Prijedlog. U svom članku 4. Zakon govori o tome da se plaćom dužnosnika smatra svaki novčani primitak za obnašanje javne dužnosti, osim naknade putnih i drugih troškova za obnašanje javne dužnosti, dalje ne ulazeći u raspolaganje i trošenje putnih troškova dužnosnika. Namjera predlagatelja ovog Prijedloga zakona je očito bila djelomično ispuniti tu pravnu prazninu dajući dužnosnicima obavezu prijave putnih i drugih troškova i njihovom javnom objavom kao oblikom nadzora, ali podrobnijom analizom vidljivo je da navedeni Prijedlog ostavlja mnoga pitanja i dalje otvorena.
Roko Hranjec, mag. iur.
