U središtu

Što je obuhvaćeno pojmom prirode stvari iz članka 58. Zakona o upravnim sporovima?

13.08.2020 Analizirana su dva značenja pojma prirode stvari, kao razloga za donošenje kasacijske umjesto reformacijske presude u upravnom sporu.

Zakon o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17., u nastavku teksta: ZUS) spominje pojam prirode stvari u kontekstu razloga za donošenje kasacijske umjesto reformacijske (meritorne) presude kod usvajanja tužbenog zahtjeva.1

Prema članku 58. stavak 1. ZUS-a, ako sud utvrdi da je pojedinačna odluka javnopravnog tijela nezakonita, presudom će usvojiti tužbeni zahtjev, poništiti pobijanu odluku i sam riješiti stvar, osim kada to ne može učiniti s obzirom na prirodu stvari ili je tuženik rješavao po slobodnoj ocjeni. Odredbom stavka 3. ZUS-a propisano je da će, ako sud utvrdi da javnopravno tijelo nije u propisanom roku donijelo pojedinačnu odluku koju je prema propisima trebalo donijeti, presudom usvojiti tužbeni zahtjev i sam riješiti stvar, osim kada to ne može učiniti s obzirom na prirodu stvari ili je tuženik rješavao po slobodnoj ocjeni. Tada će tuženiku narediti donošenje odluke i za to mu odrediti primjereni rok.

Varijanta iz stavka 1. korespondira predmetu upravnog spora iz članka 3. stavak 1. točka 1. ZUS-a, a inačica iz stavka 3. predmetu spora iz članka 3. stavak 1. točka 3. toga Zakona.2

Smatramo da pojam „prirode stvari“, sadržan u citiranim odredbama, ima dvojako značenje.

Prvo, kao priroda konkretne vrste upravne stvari. Postoje, naime, vrste predmeta kod kojih je mogućnost donošenja reformacijske presude praktički isključena3.

Drugo, kao okolnost koja u odnosnom slučaju zbiljski onemogućuje donošenje reformacijske presude. U praksi, uglavnom je riječ o tome da stanje spisa spora ne omogućuje reformacijsko presuđenje, iako daje podlogu za poništenje osporavanoga upravnog akta, ili za nalaganje donošenja rješenja u primjerenom roku (kod šutnje uprave). Najčešći razlog tome je izostanak dokazne inicijative od strane tužitelja, ili nespremnost na predujmljivanje troškova izvođenja predloženih dokaza. Sud u takvim slučajevima ima valjanu osnovu za poništenje osporavanog rješenja (npr. jer je utvrdio bitne nedostatke u postupku njegova donošenja), ali ne i dovoljnu činjeničnu (dokaznu) osnovu za definitivno rješavanje predmeta. Ni u tom slučaju, zbog prirode stvari, sud ne može sam riješiti stvar.

doc. dr. sc. Alen Rajko
_______________________________________

^ 1 Kasacijskom presudom uobičajeno se označava presuda kojom sud usvaja tužbeni zahtjev, poništava osporavano rješenje i predmet vraća na ponovni postupak (tuženiku ili prvostupanjskom tijelu). Reformacijska (meritorna) presuda uobičajeni je naziv za presudu kojom sud – zakonskom terminologijom – odlučuje o pravu, obvezi ili pravnom interesu stranke (članak 22. stavak 3. ZUS-a), odnosno kojom sud sam rješava stvar (čl. 58. st. 1. i 3. toga Zakona).

^ 2 U prvom slučaju riječ je o ocjeni zakonitosti konačnoga upravnog akta, a u drugom o sudskoj zaštiti kod tzv. šutnje uprave.

^ 3 To se, ponajprije, odnosi na kompleksne upravne akte s bitnim elementima za koje je potrebno odgovarajuće tehničko ili drugo ne-pravno znanje.