Pranje novca je povezano sa skoro svim oblicima kriminalnih aktivnosti koje generiraju nezakonite prihode. Tehnike pranja novca ovise u velikoj mjeri o tome koliko uključene kriminalne skupine imaju znanja o njima, kao i opsegu i učestalosti takvih transakcija.
Posebne okolnosti nastale kao rezultat potrebe prilagodbe uvjetima pandemije (rad od kuće, korištenje internetskog i mobilnog bankarstva, pojačano i preporučeno korištenje beskontaktnog plaćanja i izbjegavanje gotovinskih transakcija zbog povećanog rizika od zaraze virusom) doveli su do opadanja korištenja pojedinih načina pranja novca (npr. prijenos putem posrednika), te su ih zamijenile drugačije tehnike, kao primjerice kibernapadi, phishing, raspačavanje lažnih informacija i slično.
Izvješće Komisije o nedostacima sustava sprječavanja pranja novca/financiranja terorizma
Recentni skandali u koji je bila uključena najveća danska banka Danske Bank preko svoje estonske podružnice, gdje su nezakonita postupanja trajala od 2007. – 2015. godine, a istraga je pokrenuta tek 2017., razotkrili su brojne manjkavosti sustava sprječavanja pranja novca i financiranja terorizma u Uniji.1
U literaturi nailazimo na stajalište kako je borba protiv pranja novca i financiranja terorizma u Europskoj uniji fokusirana na razvoj i jačanje odgovarajućih procesa i relevantnih institucija, ali se u praksi može pronaći jako malo primjera pravomoćnih osuđujućih presuda za slučajeve pranja novca i financiranja terorizma.2 Dobar dio kritika odnosi se i na činjenicu da se progone čelni ljudi uključenih financijskih institucija, ali rijetko njihovi klijenti.
Analiza 10 najznačajnijih slučajeva pranja novca na području Unije koji je provela EU Komisija u 2019.3 u osnovi potvrđuje gornji zaključak, te pokazuje kako je jedan od značajnijih nedostataka trenutnog sustava pranja novca okolnost da banke u najvećem broju slučajeva nisu efikasno, odnosno nisu nikako poštivale zahtjeve koji proizlaze iz AML zakonodavstva.
Komisija dalje navodi kako su se nedostaci mogli primijetiti i na području djelovanja nacionalnih tijela, između ostaloga, zbog razlika između pojedinih država članica u smislu resursa, stručnosti i dostupnih alata.
Najveći problemi u efektivnoj primjeni zakonodavstva su bili najuočljiviji u prekograničnim situacijama (slučajevi kada se pranje novca događa na teritoriju dvije ili više država članica), jer su se nadzorna tijela oslanjala na zakonodavni okvir mjesta sjedišta promatrane bankarske grupacije, što je dovelo do urušavanja sustava nadzora u tim slučajevima.
Određeni problemi vezani su uz financijsko – obavještajne jedinice država članica4, između ostaloga zbog nedostatnih financijskih i tehničkih resursa, i nedovoljne povezanosti i samim tim oslabljenih mogućnosti razmjene informacija između FIU država članica.
FIU EU5 platforma trenutno nema ovlaštenje izdavati pravno obvezujuće smjernice i standarde, što dodatno podriva njihovu učinkovitost.
Direktiva o borbi protiv pranja novca kaznenopravnim sredstvima
U listopadu 2018. godine donesena je Direktiva (EU) 2018/1673 Europskog parlamenta i Vijeća od 23. listopada 2018. o borbi protiv pranja novca kaznenopravnim sredstvima (ponekad poznata i kao Šesta direktiva).6
Predmetni propis zahtijeva od država članica usklađivanje svojih kaznenih zakonodavstva sa zahtjevima Direktive. Rok za implementiranje Direktive u nacionalna zakonodavstva je 3. 12. 2020.
Naime, pranje novca i s njim povezano financiranje terorizma i organiziranog kriminala i dalje su značajni problemi na razini Unije te stoga štetno utječu na integritet, stabilnost i ugled financijskog sektora, te ugrožavaju unutarnje tržište i unutarnju sigurnost Unije. Kako bi se problemi i rizici riješili te dopunila i ojačala primjena Direktive (EU) 2015/849 Europskog parlamenta i Vijeća (tzv. Četvrta Direktiva), novom se Direktivom nastoji boriti protiv pranja novca sredstvima kaznenog prava, omogućavanjem efikasnije i brže prekogranične suradnje među nadležnim tijelima.
Donošenjem ove Direktive zakonodavstvo Unije ujedno se usklađuje i sa Konvencijom Vijeća Europe o pranju, traganju, privremenom oduzimaju i oduzimanju prihoda stečenog kaznenim djelom i o financiranju terorizma.
Najbitnije novosti između ostaloga se odnose na
- harmonizaciju definicija kaznenih djela – definirana su 22 kaznena djela, uključujući i kazneno djelo kiberkriminala, što je prvi put da je takvo ponašanje obuhvaćeno ovim zakonodavstvom;
- pomaganje, poticanje i pokušaj počinjenja kaznenih djela navedenih u članku 2. stavak 1. točka 2. Direktive trebaju se kažnjavati kao kazneno djelo;
- proširenje kaznene odgovornosti na pravne osobe;
- strože kazne, jer se propisuje da kazneni minimum za kazneno djelo pranja novca/financiranja terorizma mora biti minimalno 4 godine - tom obvezom ne dovodi se u pitanje individualizacija i primjena kazni te izvršavanje presuda u skladu s konkretnim okolnostima svakog pojedinačnog slučaja;
- poboljšanje suradnje među državama članicama.
Direktiva se ne primjenjuje na pranje novca koje uključuje imovinu stečenu kaznenim djelima koja štete financijskim interesima Unije, na koje se primjenjuju posebna pravila utvrđena u Direktivi (EU) 2017/1371 Europskog parlamenta i Vijeća o suzbijanju prijevara počinjenih protiv financijskih interesa Unije kaznenopravnim sredstvima. Time se ne dovodi u pitanje mogućnost država članica da ovu Direktivu i Direktivu (EU) 2017/1371 prenesu s pomoću jednog sveobuhvatnog okvira na nacionalnoj razini. U skladu s člankom 325. stavkom 2. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU) radi suzbijanja prijevara koje utječu na financijske interese Unije države članice trebaju poduzimati iste mjere koje poduzimaju radi suzbijanja prijevara koje su usmjerene protiv njihovih vlastitih financijskih interesa.
Države članice trebale bi osigurati da određene vrste aktivnosti pranja novca budu kažnjive i kad ih je počinio počinitelj kriminalne aktivnosti kojom je ta imovina stečena (pranje novca za osobne potrebe). U takvim slučajevima, ako aktivnost pranja novca ne predstavlja samo posjedovanje ili uporabu imovine, već uključuje i prijenos, konverziju, skrivanje ili prikrivanje prave prirode imovine te dovodi do daljnje štete u odnosu na onu koja je već nastala uslijed kriminalne aktivnosti, na primjer stavljanjem u promet imovine stečene kriminalnom aktivnošću čime se prikriva njezino nezakonito podrijetlo, ta bi aktivnost pranja novca trebala biti kažnjiva.
Kako bi kaznenopravne mjere bile učinkovite protiv pranja novca, osuđujuću bi presudu trebalo moći donijeti, a da pritom nije potrebno točno utvrditi kojom je kriminalnom aktivnošću imovina stečena ili da nije potrebno da postoji prethodna ili istodobna osuđujuća presuda za tu kriminalnu aktivnost, uzimajući u obzir sve relevantne okolnosti i dokaze. Države članice trebale bi moći to osigurati i na druge načine, osim zakonodavstvom, u skladu sa svojim nacionalnim pravnim sustavima. Kazneni progon za pranje novca ne bi trebao biti otežan ni činjenicom da je kriminalna aktivnost počinjena u drugoj državi članici ili u trećoj zemlji, pod uvjetima utvrđenima u Direktivi.
Cilj je Direktive kriminalizirati pranje novca ako je počinjeno s namjerom i sa znanjem da je imovina stečena kriminalnom aktivnošću.
U svakom slučaju, pri razmatranju je li imovina stečena kriminalnom aktivnošću i je li osoba to znala, u obzir bi se trebale uzeti posebne okolnosti slučaja,
- kao što je činjenica da je vrijednost imovine neproporcionalna u odnosu na zakonit prihod optužene osobe te
- da je kriminalna aktivnost počinjena u istom vremenskom razdoblju u kojem je stečena imovina.
Namjera ili znanje o djelu može se utvrditi na temelju objektivnih, činjeničnih okolnosti. S obzirom na to da se predmetnom Direktivom predviđaju minimalna pravila u pogledu definicije kaznenih djela i sankcija u području pranja novca, države članice slobodne su donijeti ili zadržati stroža kazneno pravna pravila u ovom području. Direktiva posebno propisuje u svom članku 3. stavak 2. da države članice mogu poduzeti potrebne mjere kako bi se osiguralo da se pranje novca počinjeno iz, nesvjesnog ili svjesnog nehaja, smatra kaznenim djelom.
Države članice mogu propisati i dodatne sankcije ili mjere, na primjer novčane kazne, privremeno ili trajno ukidanje pristupa javnom financiranju, uključujući postupke javnog nadmetanja, bespovratna sredstva i koncesije, privremenu zabranu obavljanja poslovnih djelatnosti ili privremenu zabranu kandidiranja za izabrane dužnosnike ili javne dužnosti (članak 8. Direktive). Ovom se obvezom ne dovodi u pitanje diskrecijsko pravo suca ili suda da odluči trebaju li se nametnuti određene sankcije ili mjere, uzimajući pritom u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja.
Iako ne postoji obveza povećanja kazne, države članice trebale bi osigurati da pri izricanju kazni počiniteljima sudac ili sud može u obzir uzeti otegotne okolnosti utvrđene Direktivom. Sudac ili sud i dalje ima diskrecijsko pravo odlučiti hoće li povećati kaznu zbog određenih otegotnih okolnosti, uzimajući pritom u obzir sve činjenice konkretnog slučaja. Otegotne okolnosti koje se trebaju uzeti u obzir prilikom donošenja odluke o kaznenopravnoj sankciji su počinjenje kaznenih djela u okviru kriminalne organizacije, ako je počinitelj kazneno djelo počinio kao obveznik primjene u smislu članka 2. Direktive (EU) 2015/849 i u okviru svoje profesionalne djelatnosti (primjerice revizor, porezni savjetnik ili vanjski računovođa).
Isto tako, otegotnom okolnošću ima se smatrati ako oprana imovina ima znatnu vrijednost, ili ako potječe od sudjelovanja u kriminalnoj organizaciji, terorizma, trgovanja ljudima i migrantima, seksualnog iskorištavanja, nedopuštene trgovine opojnim drogama, te korupcije.
Zamrzavanjem i oduzimanjem predmeta i imovinske koristi ostvarene kaznenim djelima uklanjaju se financijski poticaji za počinjenje kaznenih djela. Direktivom 2014/42/EU utvrđuju se minimalna pravila o zamrzavanju i oduzimanju predmeta i imovinske koristi ostvarene kaznenim djelima u kaznenim stvarima.
Države članice trebale bi i ozbiljno razmotriti mogućnost oduzimanja u svim slučajevima u kojima se kazneni postupak ne može pokrenuti ili zaključiti, među ostalim u slučajevima kad je počinitelj preminuo.
S obzirom na mobilnost počinitelja i imovinske koristi ostvarene kriminalnim aktivnostima te složene prekogranične istrage potrebne za borbu protiv pranja novca, sve bi države članice trebale utvrditi svoju nadležnost kako bi nadležnim tijelima omogućile istragu i kazneni progon takvih aktivnosti. Države članice se stoga direktivom obvezuje da osiguraju da njihova nadležnost uključuje situacije u kojima je kazneno djelo počinjeno sredstvima informacijske i komunikacijske tehnologije s njihova područja, bez obzira na to nalazi li se takva tehnologija na njihovu području ili ne.
Tihana Kozina Barišić
_______________________________
^ 1https://danskebank.com/about-us/corporate-governance/investigations-on-money-laundering
^ 2 https://www.natlawreview.com/article/eu-s-efforts-to-combat-money-laundering-financing-terrorism-and-corruption-seem-to
^ 3 Report from the commission to the european parliament and the council
^ 4 Eng. financial intelligence units (FIUs).
^ 5 https://www.europol.europa.eu/about-europol/financial-intelligence-units-fiu-net
^ 6 https://eur-lex.europa.eu/legal-content/hr/TXT/?uri=CELEX%3A32018L1673
