Uvodno
Jedan od bitnih aspekata prava na pravično suđenje u kaznenom vidu čini i načelo neposrednosti koje u prekršajnom (redovnom) postupku može biti i bitna povreda postupka iz članka 195. stavka 1. točke 1. Prekršajnog zakona ("Narodne novine" broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.). Prema navedenom načelu, između ostaloga, sudac mora neposredno sudjelovati u ocjeni dokaza. To je ustavno pravo zajamčeno člankom 29. stavcima 1. i 2. Ustava koji u mjerodavnom dijelu glase:
"Članak 29.
Svatko ima pravo da ... sud pravično ... odluči ... o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela.
U slučaju sumnje ili optužbe zbog kažnjivog djela osumnjičenik, okrivljenik ili optuženik ima pravo:
(...)
- da ispituje ili dade ispitati svjedoke optužbe i da zahtijeva da se osigura nazočnost i ispitivanje svjedoka obrane pod istim uvjetima kao i svjedoka optužbe,
(...)"
U odnosu na načelo neposrednosti u kaznenim postupcima, Europski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) je u presudi Škaro protiv Hrvatske (br. 6962/13, presuda od 6. prosinca 2016.) zaključio sljedeće: "Važan aspekt poštenog kaznenog postupka čini mogućnost optuženika da se suoči sa svjedocima u prisutnosti suca koji konačno odlučuje o predmetu. Načelo neposrednosti važno je jamstvo u kaznenom postupku u kojem opažanja suda o ponašanju i vjerodostojnosti svjedoka mogu imati bitne posljedice za optuženika. (...) prema načelu neposrednosti odluke u kaznenim predmetima donose suci koji su bili prisutni tijekom čitavog postupka i postupka prikupljanja dokaza. Međutim, to se ne može protumačiti kao zabrana bilo kakvih izmjena u sastavu sudskog vijeća u tijeku postupka. Tijekom postupka mogu se pojaviti veoma jasni administrativni ili postupovni razlozi koji onemogućavaju daljnje sudjelovanje suca u postupku. Sud je ukazao na mjere koje se mogu poduzeti radi osiguranja da suci koji vode predmet imaju odgovarajuće razumijevanje dokaza i tvrdnji, npr. stavljanje na raspolaganje prijepisa u kojima nije upitna vjerodostojnost dotičnog svjedoka, ili zakazivanjem ponovnog saslušanja relevantnih argumenata ili važnih svjedoka pred izmijenjenim sudskim vijećem."
Žurni prekršajni postupak
U svom rješenju broj: U-I-4433/2007 i dr. od 19. lipnja 2009. (točka 7., "Narodne novine" broj 77/09.) Ustavni sud je u odnosu na prirodu žurnog prekršajnog postupka u povodu prigovora protiv obaveznog prekršajnog naloga te prava koja okrivljenik ima u tim postupcima, naveo sljedeće: "Prekršajni sud u povodu prigovora nastupa kao sud pune jurisdikcije i u tom je postupku osigurano: 1) da o pravima i obvezama građana (odgovornosti za kažnjivo djelo) odlučuje sud, 2) da postoji pravo na kontrolu prvostupanjske odluke na temelju članka 18. stavka 2. Ustava, 3) da okrivljenik ima sva prava iz članka 29. stavka 2. Ustava te članka 6. Konvencije, i 4) da sud može odlučivati i kontrolirati prvostupanjsku odluku upravnog tijela (prekršajni nalog) u odnosu na pravo i u odnosu na činjenice."
Uzevši sve navedeno u svojoj povezanosti, može se zaključiti da se u dijelu žurnih prekršajnih postupaka pojavljuje problem poštovanja načela neposrednosti, posebice u situacijama kada dolazi do ukidanja i spajanja prekršajnih s općinskim sudovima.
Predmet U-III-1774/2019 od 10. prosinca 2020. - povreda ustavnih prava
U tom predmetu Ustavnog suda obaveznim prekršajnim nalogom Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave virovitičko-podravske, Postaje prometne policije Virovitica od 29. ožujka 2017. podnositelj je proglašen krivim da je 6. ožujka 2017. u 21,00 sati u mjestu Špišić Bukovica prouzročio prometnu nezgodu na način da je njegovo vozilo udarilo u vozilo drugog vozača, pri čemu je nastala materijalna šteta. Nakon prometne nezgode podnositelj se udaljio s mjesta događaja i nije s drugim vozačem popunio europsko izvješće ili razmijenio osobne podatke. Tim obaveznim prekršajnim nalogom, uz kvalifikaciju da se radi o prekršajima iz članka 43. stavka 2. i članka 176. stavka 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, podnositelj je kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 3.500,00 kuna.
Protiv prekršajnog naloga podnositelj je 12. travnja 2017. podnio prigovor kojim je poricao krivnju za navedeni prekršaj jer je smatrao da je za prometnu nezgodu kriv vozač drugog automobila koji ga je s drugim osobama kritične zgode progonio po prometnicama u Špišić Bukovici.
Postupak je nastavljen kao žurni kod Prekršajnog suda u Virovitici i vodio se pod brojem Pp-923/17. Spis je vodila sutkinja M. K.
Prekršajni sud je ispitao podnositelja 30. svibnja 2017., dok je 17. travnja 2018. ispitao svjedoke te 18. prosinca 2018. drugog sudionika prometne nezgode.
Posljednja rasprava u tom predmetu održana je 18. prosinca 2018. na kojoj je saslušan drugi sudionik prometne nezgode, uz prisustvo podnositelja i braniteljice odvjetnice Nataše Ružička. Na zapisniku s te rasprave sutkinja M. K. je na kraju navela: "Današnje ročište se odgađa, a daljnje odluke uslijedit će u pisanom otpravku."
Nakon toga, Prekršajni sud u Virovitici spojen je s Općinskim sudom u Virovitici, te je predmet dobio novi broj: Pp P-2/19, a postupak je nastavila voditi sutkinja Z. B. M. koja je 26. veljače 2019. sastavila zapisnik o žurnom postupku bez da je o tome izvijestila podnositelja. Zapisnik počinje s rečenicom: "Sudac utvrđuje da su ispunjeni uvjeti za vođenje žurnog postupka slijedom čega sukladno čl. 221. Prekršajnog zakona donosi (...)". Nakon toga pročitana je obrana okrivljenika (podnositelja), te zapisnici o ispitivanju okrivljenika od 17. travnja 2018. i od 18. prosinca 2018., te je sud "ocijenio da je stanje stvari dovoljno razjašnjeno za donošenje odluke o prekršaju (čl. 222. st. 2.)".
U zaključnom rješenju navedeno je: "Ročište je zaključeno, a sudska odluka uslijedit će naknadno pismenom presudom."
Potom je izrađena pisana presuda od 26. veljače 2019. koju je donijela i potpisala sutkinja Z. B. M., koja je dostavljena podnositelju osobno i njegovoj braniteljici 18. odnosno 19. ožujka 2019.
Ustavni sud je u svojoj ocjeni, prije svega, istaknuo da prekršaji u cestovnom prometu za koje je podnositelj ustavne tužbe proglašen krivim, prema stajalištu Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) izraženom u predmetu Marčan protiv Hrvatske (br. 40820/12, presuda od 10. srpnja 2014.), ne pripadaju tradicionalnim kategorijama kaznenih djela na koja se kaznenopravna jamstva prava na pošteno suđenje primjenjuju u punoj strogoći. U toj presudi zaključeno je da sustav žurnog prekršajnog postupka kakav predviđa hrvatski pravni poredak dozvoljava postojanje iznimnih okolnosti koje umanjuju procesne zahtjeve predviđene pravom na pošteno suđenje. Primjerice, pozivanje stranaka i svjedoka ovisi o diskreciji suca, a što nije nužno nekompatibilno s jamstvima poštenog suđenja iz članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02. i 1/06.). Bez obzira na to, sudovi su tijekom postupka uvijek dužni postupati na način da štite interese okrivljenika, posebno vezano uz prirodu pitanja o kojima trebaju odlučiti (ta je stajališta Ustavni sud već prihvatio u predmetima broj: U-III-1698/2018 od 9. svibnja 2019., t. 5.1. i broj: U-III-3485/2018 od 28. svibnja 2020., t. 5.3. i 5.15.). Ta stajališta ESLJP ponovio je i u predmetu Bojić protiv Hrvatske (br. 48134/15, odluka od 12. lipnja 2018.).
Uvidom u spis predmeta, Ustavni sud je utvrdio da je u prekršajnom postupku jedna sutkinja provela cijeli dokazni postupak, a druga donijela presudu u kojoj je navela sve izvedene dokaze i ocijenila ih. Osim toga ona je 26. veljače 2019. sastavila zapisnik o provođenju određenih radnji u postupku bez sazivanja rasprave.
Dakle, podnositelj prije donošenja presude nije bio obaviješten o promjeni sastava suda koji je donio presudu u njegovom predmetu.
Budući da sutkinja koja je donijela presudu nije osobno sudjelovala u izvođenju dokaza niti je o posrednom izvođenju dokaza čitanjem zapisnika o ispitivanju okrivljenika i svjedoka dobila suglasnost podnositelja i/ili njegove braniteljice, u konkretnom prekršajnom postupku došlo je do povrede načela neposrednosti kao temeljnog načela prekršajnog postupka koje je kao posebna povreda postupka propisano i člankom 195. stavkom 1. točkom 1. Prekršajnog zakona.
Uslijed toga Ustavni sud je utvrdio da je time došlo i do povrede prava na pravično suđenje iz članka 29. stavka 1. Ustava u vezi s člankom 29. stavkom 2. alinejom 6. Ustava.
Drugačija praksa
Ustavni sud je, primjerice, u predmetu U-III-1698/2018 od 9. svibnja 2019., također u predmetu žurnog prekršajnog postupka zbog prometnog prekršaja, utvrdio da je tamošnji podnositelj u prekršajnom postupku imao mogućnost poreći da je počinio prekršaje za koje ga se teretilo te komentirati i osporavati sav materijal koji je pribavljen tijekom postupka, i to u pisanom prigovoru protiv prekršajnog naloga, što je i učinio, a zatim i na usmenoj raspravi. Međutim, na tu raspravu, iako uredno pozvan, podnositelj nije pristupio. Podnositelj svoj izostanak nije opravdao, a nije ni zatražio odgodu rasprave. Njegova izabrana braniteljica na toj raspravi bila je potpuno pasivna i nije stavljala nikakve dokazne prijedloge.
Ustavni sud je u tom predmetu zaključio da nije bilo ničega što bi spriječilo podnositelja, ili njegovu izabranu braniteljicu, a niti podnositelj u ustavnoj tužbi tvrdi drugačije, da predloži sudu izvođenje dokaza usmenim saslušanjem vještaka, ako je smatrao da bi taj dokaz bio bitan za rješavanje njegovog predmeta (v., mutatis mutandis, navedenu presudu Marčan protiv Hrvatske, § 44). Podnositelj ne samo da nije stavio takav prijedlog, bilo u pisanoj obrani, bilo na raspravi pred sudom, nego nije uopće zatražio da se provede kontradiktorna rasprava. Stoga Ustavni sud ocjenjuje da podnositelj, koji je u prekršajnom postupku bio zastupan po kvalificiranoj punomoćnici - odvjetnici, po vlastitom izboru, nije pokazao potrebnu revnost pri poduzimanju radnji za koje je smatrao da bi mogle dovesti do povoljnijeg ishoda postupka za njega te se vlastitom pasivnošću sam doveo u situaciju na koju se sad žali Ustavnom sudu.
Zaključno
Uvijek polazeći od prigovora pojedinog podnositelja ustavne tužbe, Ustavni sud će kod žurnih prekršajnih postupaka ispitati je li u okolnostima predmeta, uzimajući u obzir način na koji su se tijekom postupka stvarno predstavili i štitili interesi podnositelja, posebno vezano uz narav pitanja o kojima je sud trebao odlučiti, bio opravdan nedostatak kontradiktorne rasprave koja bi podnositelju omogućila da nazoči ispitivanju svjedoka, postavlja im pitanja te se očituje na njihove iskaze, ali i na druge dokaze na kojima je taj sud temeljio svoju presudu. Drugim riječima, Ustavni sud ispitat će jesu li u pojedinom predmetu ovlasti nadležnog suda u izboru načina vođenja žurnog prekršajnog postupka bile u skladu sa zahtjevima članka 29. Ustava u njegovom kaznenom aspektu. Pri tome, s obzirom na to da se radi o žurnom prekršajnom postupku zbog (prometnih) prekršaja, Ustavni sud će kao bitno prije svega utvrditi što je konkretno podnositelj osporio prigovorom, je li i na koju okolnost predložio koji dokaz, je li postojao spor oko neke činjenice koji se mogao razriješiti samo usmenim provođenjem dokaza pred sucem, je li taj spor bio važan za odluku o podnositeljevoj prekršajnoj odgovornosti odnosno temelji li se odluka u bitnome na dokazu na koji se podnositelj nije mogao očitovati.
dr. sc. Robert Peček
