Ovlasti osoba kojima je izdano dopuštenje za obavljanje poslova tjelesne zaštite, u koje ubrajamo i čuvara, definirane su člankom 46. Zakona i one su: provjera identiteta osoba, davanje upozorenja i naredbi, privremeno ograničenje slobode kretanja, pregled osoba, predmeta i prometnih sredstava, osiguranje mjesta događaja, te uporaba sredstava prisile. Uporaba sredstava prisile uključuje: uporabu tjelesne snage, uporabu raspršivača dozvoljenih neškodljivih tvari, uporabu sredstva za vezivanje (lisice ili druga prikladna sredstva), uporabu zaštitarskog psa i vatrenog oružja. Čuvari temeljem Zakona imaju poseban pravni položaj u odnosu na zaštitara i zaštitara specijalista jer im je zabranjena uporaba gore navedenih sredstava prisile u provođenju svojih radnih dužnosti kako je određeno člankom 46. stavkom 3. Zakona.
Ovlasti koje mu daje Zakon omogućuju čuvaru da prilikom obavljanja poslova tjelesne zaštite smije utvrđivati identitet osoba prilikom boravka, ulaska ili izlaska iz štićenog objekta, prostora ili štićene površine. Uključena je u tu ovlast i provjera identiteta osoba koje se zateknu u prijevoznom sredstvu koje ulazi u štićeni objekt ili prostor, te javne i druge štićene površine, osoba koje se zateknu u izvršenju kaznenog djela ili prekršaja, na prostoru na kojem je privremeno ograničena sloboda kretanja ili provjera identiteta osoba po zapovijedi policijskog službenika. Ako osoba odbije dati na uvid sredstvo identifikacije ili odbije pružiti bilo kakvu obavijest o svom identitetu ili ne surađuje s čuvarom u svrhu utvrđivanja identiteta, čuvar je dužan o tome odmah obavijestiti zaštitara ili zaštitara specijalista, a zaštitar i zaštitar specijalist ovlašteni su odmah privremeno ograničiti slobodu kretanja osobi i pozvati policiju kako je određeno člankom 46. Zakona o privatnoj zaštiti.
Ovdje se lako uočava nelogičnost zakonskog rješenja. Čuvar zatiče osobu u počinjenju kaznenog djela ali temeljem navedenih odredaba nije ovlašten privremeno ograničiti slobodu kretanja osobi zatečenoj u počinjenju kaznenog djela nego je ovlašten o tome obavijestiti nadležna djela i ovlaštene osobe. S obzirom na prirodu i težinu posljedica kaznenog progona teško je zamisliti da će počinitelj kaznenog djela mirno čekati dok se ovlaštene osobe ne pojave a čuvar nema zakonske ovlasti ograničiti njegovu slobodu kretanja i spriječiti njegov bijeg.
Nadalje, čuvar je ovlašten upozoriti osobu koja u štićenom objektu ili prostoru svojim ponašanjem, djelovanjem ili propuštanjem dužne radnje može dovesti u opasnost svoju sigurnost ili sigurnost druge osobe ili sigurnost imovine ili ako se opravdano očekuje da bi ta osoba mogla počiniti ili izazvati drugu osobu da počini kazneno djelo, prekršaj. Kako bi izbjegao gore navedenu opasnost čuvar može izdati naredbu ili upozorenje koje daje usmeno ili pisano, pokretima i postavljanjem tijela (pokazivanjem ruku i sl.). Ako se osoba ogluši o izdano upozorenja ili naredbu čuvar je ovlašten zatražiti postupanje zaštitara, zaštitara specijalista ili policijskih službenika koji su zatim ovlašteni primijeniti sredstva prisile. Kao i u ranije navedenom primjeru upućujemo na nelogičnost zakonskog rješenja s obzirom na to da se ugrožavanje sigurnosti drugih osoba i\ili imovine događa neposredno i neodgodivo a sam čuvar je onemogućen u primjeni sredstava prisile kako bi tu isto ugrožavanje otklonio.
Čuvar je ovlašten u izvršavanju svojih radnih dužnosti obavljati i pregled osoba, predmeta koje sa sobom nosi i prometnog sredstva prilikom ulaska i izlaska iz štićenog područja, no kao i u ranijim primjerima čuvaru nisu dozvoljena sredstva prisile ili ograničenja kretanja kako bi se spriječilo unošenje ili iznošenje predmeta kojima se može počiniti kazneno djelo nego je ta ovlast dana samo zaštitarima i zaštitarima specijalistima.
Člankom 97. Zakona određena je novčana kazna u iznosu od 1000,00 do 5000,00 kuna za prekršaj ako fizička osoba kao čuvar primijeni ovlasti suprotno odredbi članka 45. stavka 3. Zakona tj. ako primjeni silu. Ista kazna je između ostaloga zapriječena ako čuvar u izvršavanju svojih ovlasti ne postupa čovječno i ne poštuje dostojanstvo, ugled i čast svake osobe, druga temeljna prava i slobode čovjeka, ako primjenjuje ovlast nerazmjerno potrebi zbog koje se poduzima ili primjenjuje ovlast koja izaziva veće štetne posljedice od onih koje bi nastupile da čuvari i zaštitari nisu primijenili ovlasti, te ako čuvar nakon primjene Zakonom propisanih ovlasti odmah ne izvijesti policiju i o tome pisano ne izvijesti odgovornu osobu za poslove privatne zaštite u pravnoj osobi ili kod obrtnika.
Bitno je napomenuti da kvalifikacije koje osoba mora imati da bi postala čuvar nisu iste kao i za osobe koje žele postati zaštitari ili zaštitari specijalisti. Kako bi osoba postala čuvarom mora imati najmanje kvalifikaciju stečenu završetkom osnovnog obrazovanja (razina 1 HKO-a), odgovarajuću zdravstvenu sposobnost, što dokazuje potvrdom ovlaštene zdravstvene ustanove, te položen stručni ispit za čuvara nakon završetka izobrazbe. Uz te specifične uvjete mora također ispunjavati općenite uvjete definirane člankom 18. Zakona – imati prebivalište odnosno odobren boravak u Republici Hrvatskoj, punoljetnost, da se protiv njega ne vodi kazneni postupak, da nije pravomoćno osuđen i da nije pokrenut postupak za prekršaj s elementima nasilja. Zanimljivost postojećeg zakonskog rješenja je ta da se za osobu ne traži hrvatsko državljanstvo čime se udovoljava i određenoj mobilnosti radne snage unutar Europske Unije, s obzirom na to da je dobro poznato kako je dosta naših državljana na slične poslove privatne zaštite otišlo u druge članice EU pa se može očekivati i dolazak strane radne snage na čuvarska radna mjesta u Hrvatskoj.
Za razliku od čuvara osoba da bi dobila dopuštenje za obavljanje poslova zaštitara od nadležnog Ministarstva treba uz ostale uvjete imati srednjoškolsko obrazovanje, u trajanju od tri ili dužem od tri, a kraćem od četiri godine (Razina 4.1 HKO-a) ili završeno srednjoškolsko obrazovanje u trajanju od četiri ili više godina (Razina 4.2 HKO-a), kako određuje članak 20. Zakona. Osoba također mora imati posebnu zdravstvenu sposobnost, ispunjavati uvjete za držanje i nošenje oružja utvrđene propisima o oružju i imati položen stručni ispit za zaštitara nakon završetka izobrazbe.
Očita je razlika koja se postavlja navedenim zakonskim rješenjem s obzirom na to da je za zaštitara postavljena viša granica minimalnih kvalifikacija i stupnja obrazovanja te se time jasnije naglašava razlika u presumiranoj osposobljenosti za obavljanje poslova privatne zaštite osoba i objekata. Važno je naglasiti kako je očito intencija zakonodavca prilikom definiranja pravnog položaja čuvara bila stvoriti radno mjesto koje smiju popunjavati osobe nižeg stupnja obrazovanja a koje pri tome obavljaju poslove privatne zaštite koji ih ne dovode u neposrednu opasnost i koji su manje rizične te samim time nisu potrebne ovlasti primjene sredstava prisile kakve imaju zaštitari i zaštitari specijalisti. No slijedom navedenih argumenata postojeće zakonsko rješenje ne rješava praktične nelogičnost postupanja čuvara u izvršavanju njihovih radnih zadataka.
Roko Hranjec mag. iur.
