Nemali dio odluka Europskog suda za ljudska prava (ESLJP) u predmetima protiv Hrvatske kojima je utvrđena povreda nekog od konvencijskih prava u medijskoj/općoj javnosti označi se kao novi šamar ili pljuska hrvatskom sudstvu1. No, kada bi ovakve odluke doista značile šamaranje, obrazi mnogih zemalja koje – više ili manje opravdano – smatramo pravno uređenijima od Hrvatske, također bi se često crvenjeli.
Radi šire slike, obradili smo službene podatke ESLJP-a o udjelu (postotku) presuda toga Suda kojima je utvrđena barem jedna povreda Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Europska konvencija) u ukupnom broju presuda donesenih protiv pojedine članice Vijeća Europe (47 ih je), uz dodatnu usporedbu među članicama Europske unije (27)2. Uspoređeni su postoci od ulaska pojedine članice u Vijeće Europe do 2020. godine.3
Pljuskanje belgijskoga, francuskog, finskog … sudstva?
Po udjelu presuda u kojima je utvrđena povreda barem jednoga konvencijskog prava, Hrvatska je, sa 79,2%, točno na sredini – na 24. mjestu od 47 članica. Promatramo li samo članice EU, Hrvatska je (kao najmlađa članica) na 17. mjestu. Iza Hrvatske su Latvija, Češka, Cipar, Poljska, Rumunjska, Slovačka, Grčka, Bugarska, Slovenija i Mađarska. Neznatno bolje pokazatelje od Hrvatske (više od 70%, a manje od 79%) imaju Belgija, Francuska, Estonija, Luksemburg, Finska, Malta, Italija i Portugal.4 Možemo li zamisliti da netko ozbiljan u, primjerice, Belgiji, Francuskoj, Luksemburgu ili Finskoj smatra da ESLJP presudama kojima utvrđuje povredu konvencijskog prava daje pljuske njihovome nacionalnom sudstvu?!
Netom izneseno ne treba tumačiti kao relativiziranje važnosti ESLJP-a. Naprotiv, praksa tog Suda u odnosu na Hrvatsku itekako je vrijedna pozornosti, prije svega u profesionalnoj javnosti, ali i u onoj općoj. Ova je praksa naročito važna u dijelu kojim ukazuje na sistemske nedostatke domaćeg zakonodavstva ili sudske prakse, kao i u pogledu pitanja u kojima nacionalno sudstvo ustraje na već utvrđenim pogreškama. Međutim, nije riječ o jedinome, niti primarnom mjerilu kvalitete sudstva pojedine zemlje.5 Neupućeno je, ponekad infantilno, katkad i zlonamjerno, navedenim presudama pridavati značenje koje objektivno nemaju. Pogrešno je smatrati da je Hrvatska po ovim parametrima među lošijim europskim zemljama i da spomenute presude, sâme po sebi, mogu biti pokazatelj općeg stanja u sudovanju (bilo koje članice Vijeća Europe).
Preslikano na nacionalne prilike
Površno, laičko poimanje sudske djelatnosti ponekad dovodi do teza da se šamaranjem može smatrati i ukidanje/poništenje odluke nižeg suda od strane višeg suda. U praksi nisu česte pogreške nižestupanjskih sudova koje se mogu smatrati toliko eklatantnima da dovode, makar do pristojno formulirane, pljuske u presudi višestupanjskog suda. Češće je riječ o nepravilnostima svojstvenima tehnici sudovanja i/ili o različitim pravnim mišljenjima.6 Među kolegama sucima uglavnom se zna kome presude padaju jer je površan ili nedovoljno sposoban, a kome padaju jer je u nekim pitanjima ispred vremena ili ignorira trenutačnu praksu viših sudova, provocirajući njenu promjenu. Potonji suci uglavnom uživaju ugled među kolegama, ukidanje njihovih presuda ne smatra se šamaranjem.7
Usto, pravo nije prirodna znanost (premda bi prirodnjaci rekli da ni kod njih nije uvijek sve egzaktno i definitivno). Ono što se danas smatra pogrešnim suđenjem, u dijelu slučajeva za nekoliko godina postaje ustaljena sudska praksa. Nije riječ o hrvatskoj posebnosti, već o standardu dosegnutom u civiliziranim društvima. Razlika je u tome u kojoj je to mjeri osviješteno u pojedinoj zemlji.
Sudski dijalog
Pojam koji se u profesionalnom govoru međunarodnog sudovanja ustaljeno koristi za utvrđivanje pogrešaka nacionalnih sudova i za uočavanje razlika u pravnim stajalištima jest sudbeni (ili sudski) dijalog. U novije doba ovaj se pojam počeo koristiti i za komunikaciju sadržanu u sudskim odlukama unutar pojedine države, osobito između različitih stupnjeva sudovanja. Znamo, ovaj pojam je dosadnjikav i nije prikladan za medije ni za opću javnost. S druge strane, i priče o šamaranju su ne samo neutemeljene, već su obično pokazatelj potpunog nepoznavanja materije o kojoj se govori ili piše.
Ovo – ponavljamo – ne znači da o presudama ESLJP-a ne treba govoriti i pisati, dapače. Neke od tih presuda ukazuju na ozbiljne i tvrdokorne probleme hrvatskoga pravnog poretka.
Na kraju, smislenije je upozoravati na suce neetičnog ponašanja, na sudske sporove predugog trajanja i na druge konkretne nedostatke hrvatskog sudovanja, negoli pogrešne argumente (poput navedenih šamaračkih) koristiti za kreiranje stereotipa.8
doc. dr. sc. Alen Rajko
^ 1 Na stranu što se pritom ESLJP (Sud u Strasbourgu) ponekad – neuko – povezuje s Europskom unijom, a ne s Vijećem Europe. EU ima vlastiti Sud (sa sjedištem u Luxembourgu).
^ 2 Sve članice EU ujedno su članice Vijeća Europe, ali 20 članica Vijeća Europe nisu članice EU. Republika Hrvatska članica je Vijeća Europe od 1996., dok je članica EU od 2013. godine.
^ 3 Kao baza za obradu poslužili su podaci objavljeni na službenoj stranici ESLJP-a (https://www.echr.coe.int/Pages/home.aspx?p=reports&c ).
^ 4 Pritom pokazatelj manji od 50% imaju samo Danska i Švedska (izvan EU i Andora).
Neupućenom čitatelju ovi pokazatelju mogu sugerirati da se u većini članica Vijeća Europe masovno krše prava i slobode zajamčene Europskom konvencijom. Međutim, do Suda u Strasbourgu dolazi zanemariv broj predmeta iz nacionalnih sudbenih korpusa.
K tome, ESLJP nije dodatni stupanj sudske obrade predmeta. Kriteriji i metodologija odlučivanja ESLJP-a znatno se razliku od pravnih tradicija većine članica Vijeća Europe. Daljnja elaboracija spomenutih razlika bitno nadilazi okvire ovog teksta.
^ 5 I da jest takvo mjerilo, vidimo da Hrvatska prema njemu stoji oko sredine uspoređenih zemalja. Daleko bolje nego, primjerice, prema gospodarskoj razvijenosti, rezultatima učeničkih vještina i drugim sektorskim pokazateljima.
^ 6 Ponekad, možda, i o pokušaju drugostupanjskog suca da pronađe bilo kakvu manjkavost (makar i objektivno nevažnu) u nižestupanjskoj presudi, radi njenog ukidanja – kada sudačka norma „pritisne“, lakše je i vremenski isplativije pod firmom procesnog nedostatka ukinuti odluku negoli se upustiti u razmatranje njenog merituma.
^ 7 (Ne)kvaliteta suđenja, izražena kroz udio odluka ukinutih od strane višeg suda, ne podliježe kažnjavanju (imajući u vidu jamstva samostalnosti i neovisnosti u suđenju), ali čini jedan od kriterija sudačke ocjene, što se u obzir uzima prilikom napredovanja (v. čl. 6. t. 2. i čl. 9. Metodologije ocjenjivanja obnašanja sudačke dužnosti, „Narodne novine“, br. 125/19.).
^ 8 O stereotipima vezanima uz rad novinara i sudaca v. npr. tekst u ovoj kolumni, pod naslovom Novinari i suci – prirodni neprijatelji i/ili (nesvjesni) saveznici (https://www.iusinfo.hr/aktualno/u-sredistu/44338 ).
