Uvodno
Pravo na život jedno je od temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.) i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02., 1/06. i 2/10.; u daljnjem tekstu: Konvencija) te se kršenje tog prava smatra jednom od najtežih povreda ljudskih prava.1
Dva aspekta zaštite - substantivni i procedurani aspekt prava na život
Pravo na život zajamčeno je člankom 21. stavkom 1. Ustava i člankom 2. stavkom 1. Konvencije. Ustavom je u mjerodavnom dijelu propisano da svako ljudsko biće ima pravo na život, a Konvencijom da je pravo svakoga na život zaštićeno zakonom i da nitko ne smije biti namjerno lišen života.
Prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) obveze države u zaštiti prava na život mogu se svrstati u tri skupine; negativna obveza države da se suzdrži od nezakonitog oduzimanja života, pozitivna obveza države da donese djelotvorne normativne i provedbene mjere za sprječavanje gubitaka života kad se oni mogu izbjeći te proceduralna obveza države da istražuje sumnjive smrtne slučajeve.
ESLJP razvio je bogatu praksu odlučujući o zahtjevima vezanima uz substantivni i proceduralni aspekt prava na život, pa je tako primjerice za negativnu obvezu države da se pripadnici represivnog državnog aparata, kao što su vojska i policija, suzdrže od nezakonitog ubijanja donesena presuda Çakici protiv Turske [Vv], br. 23657/94, presuda od 8. srpnja 1999., § 86.); za pozitivnu obvezu države o poduzimanju raznih preventivnih mjera usmjerenih na sprječavanje nezakonitih ubijanja presuda Osman protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 23452/94 donesena je presuda od 28. listopada 1998., §§ 115.-122. i Branko Tomašić i drugi protiv Hrvatske, br. 46598/06, presuda od 15. siječnja 2009., §§ 50. i 51.), a u odnosu na procesnu obvezu države da se u slučaju smrti neke osobe pod sumnjivim okolnostima provede ozbiljna, detaljna i službena istraga, donesene su presude Mustafa Tunç i Fecire Tunç protiv Turske [Vv], br. 24014/05, presuda od 14. travnja 2015., § 169.; i Skendžić i Krznarić protiv Hrvatske, br. 16212/08, presuda od 20. siječnja 2011., § 77.
Ustavni sud prilikom ocjene osnovanosti ustavnih tužbi koje su podnesene zbog poziva na povredu ustavnog prava na život, uvažava praksu ESLJP-a u sličnim predmetima, osobito kada se radi o zahtjevima koji su ESLJP-u podneseni u odnosu na odluke sudova Republike Hrvatske, kao npr. u predmetu Milić i drugi protiv Hrvatske (br. 38766/15, §§ 44. - 49., presuda od 25. siječnja 2018. u kojem je između ostalog navedeno:
"(a) Opća načela
44. Sud ponavlja da se članak 2. smatra jednom od temeljnih odredaba od najveće važnosti u Konvenciji. U sebi sadrži jednu od osnovnih vrijednosti demokratskih društava koji čine Vijeće Europe. Cilj i svrha Konvencije kao instrumenta zaštite ljudskih prava pojedinaca traže da se članak 2. tumači i primjenjuje na način da njegova jamstva budu praktična i učinkovita (vidi Jelić, citirano gore, stavak 72. s daljnjim referencama na, između mnogih drugih izvora, predmet Anguelova protiv Bugarske, br. 38361/97, stavak 109., ESLJP 2002-IV).
45. Obveza zaštite prava na život na temelju članka 2. Konvencije, u vezi s općom dužnošću države na temelju članka 1. Konvencije da osigura 'svakoj osobi pod svojom jurisdikcijom, prava i slobode određene u Konvenciji', također implicitno zahtijeva da treba postojati neki oblik učinkovite službene istrage kad su pojedinci ubijeni upotrebom sile (vidi Armani Da Silva protiv Ujedinjene Kraljevine [VV], br. 5878/08, stavak 230., 30. ožujka 2016.).
46. Država stoga mora svim sredstvima koja su joj na raspolaganju osigurati odgovarajuću reakciju - pravosudnu ili neku drugu - kako bi se zakonodavni i upravni okvir postavljen u svrhu zaštite prava na život pravilno proveo i kako bi se sve povrede tog prava suzbile i kaznile (ibid., stavak 230.)."
Predmet Smiljanić pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske
Ustavni sud je2 odbacio ustavnu tužbu podnositelja koji su kao oštećeni podnijeli ustavnu tužbu protiv presude Županijskog suda kojom je odbijena kao neosnovana žalba Općinskog državnog odvjetništva potvrđena presuda Općinskog kaznenog suda, a kojom je presudom okrivljenik D. M. proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine u prometu - izazivanjem prometne nesreće - iz članka 272. stavka 1. i 3. Kaznenog zakona i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine uz izrečenu sigurnosnu mjeru zabrane upravljanja motornim vozilima "B" kategorije u trajanju od 5 (pet) godina.
Naime, okrivljenik je kao vozač u cestovnom prometu usmrtio sina, odnosno brata podnositelja ustavne tužbe prošavši kroz crveno svjetlo na raskrižju, a vozilom je upravljao pod udecajem alkohola, kao višestruki specijalni recidivist u oblasti prometnih prekršaja i kaznenih djela za koja je presuđen ili su u inkriminirano vrijeme protiv njega bili u tijek prekršajni postupci. D.M. osuđen je na kaznu zatvora od dvije godine.
Ustavna tužba odbačena je radi nedopuštenosti pozivom na članak 62. stavak 1. i članak 72. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 99/99., 29/02. i 49/02. - pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), s obzirom na to da je utvrđeno kako su tužbu podnijele osobe koja nisu ovlaštene za njezino podnošenje i to stoga što je ustavna tužba podnijeta protiv presuda kojima je odlučeno o optužbi zbog počinjenja kaznenog djela izazivanja prometne nesreće okrivljenog D.M., te podnositelji ustavne tužbe nisu ovlašteni za njezino podnošenje u smislu članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona, što je predstavljalo (i predstavlja) stabilnu praksu Ustavnog suda u kaznenim predmetima. Drugim riječima, u kaznenim (i prekršajnim) predmetima jedini ovlaštenik za podnošenje ustavne tužbe jest okrivljenik.
Presuda Europskog suda za ljudska prava u predmetu Smiljanić
ESLJP je ocijenio da upravo neučinkovita (nedosljedna) primjena propisa o sigurnosti u cestovnom prometu u slučaju prometne nesreće sa smrtnim ishodom koju je izazvao D.M. kao višestruki specijalni recidivist predstavlja povredu prava na život. Navedenom presudom utvrđeno je da je pravo na život podnositeljima zahtjeva povrijeđeno u materijalnom i proceduralnom aspektu iz razloga jer Republika Hrvatska nije osigurala odgovarajući regulatorni okvir kažnjavanja takvih prometnih prekršitelja.
Iako je utvrđeno da su domaće vlasti poduzimale neke od raspoloživih mjera u slučaju D.M.-a, nije proveden sveobuhvatan pristup u odnosu na D.M.-a koji bi specijalno-preventivno utjecao na to da se spriječe daljnje izvjesne povrede prometnih propisa kojim povredama je isti dulje vrijeme, kontinuirano dovodio u neposrednu i stvarnu opasnost ljude i imovinu. Kako bi mjere bile "sveobuhvatne", bilo je potrebno da djeluju preventivno i odvraćujuće na D.M.a, kao primjerice mjera oduzimanja vozačke dozvole na dulje vremensko razdoblje, obvezna reedukacija iz oblasti prometne sigurnosti i prometnih propisa ili mjera liječenja od alkoholnog abuzusa. Drugim riječima, samo primjena strožih i odvraćajućih sankcija za opisani tip vozača motornog vozila bio bi u skladu s mehanizmima koje je propisalo domaće mjerodavno pravo te međunarodni propisi iz oblasti sigurnosti cestovnog prometa.
ESLJP je utvrdio da je upravo zbog propusta domaćih vlasti da na više razina poduzmu odgovarajuće mjere prema upornom i opasnom prekršitelju, došlo do disfunkcionalnosti postojećih mjera, ugroze i smanjenja javne sigurnosti na cestama, što je u konkretnom slučaju i dovelo do smrtne posljedice uslijed opasne vožnje D.M-a. Sve navedeno predstavlja kršenje pozitivne obveze države na temelju članka 2. Konvencije.
Stoga je zaključeno da je domaći regulatorni okvir sigurnosti cestovnog prometa koji je vidljiv u konkretnom slučaju bio daleko od rigoroznog te nije imao odvraćajući i preventivni učinak za počinjenje istih ili sličnih teških prometnih kaznenih djela i ubuduće. Zbog navedenog ESLJP je smatrao da postupanje domaćih vlasti nije osiguralo povjerenje javnosti u poštivanje jamstva vladavine prava i sposobnosti državnih vlasti da spriječe bilo kakvu pojavu sličnih nezakonitih djela. Načelo vladavine prava kao jedne od člankom 3. Ustava propisanih najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelja za tumačenje Ustava, predstavlja i povredu Konvencije. Tako je primjerice Ustavni sud u odluci broj: U-I-745/1999 od 8. studenoga 2000. ("Narodne novine" broj 112/00.)3 zauzeo načelno ustavnopravno stajalište da svaka nesuglasnost nacionalnog zakona s Konvencijom ujedno znači i nesuglasnost nacionalnog zakona s načelom vladavine prava propisanim člankom 3., načelom ustavnosti i zakonitosti propisanim članom 5. i načelom pravnog monizma nacionalnog i međunarodnog prava propisanim člankom 134. Ustava.
Navedeno pravilo pridonosi promicanju zajedničkog europskog razvitka ljudskih prava i temeljnih sloboda. To pravilo ima ustavno značenje jer je riječ o međunarodnim javnopravnim obvezama Republike Hrvatske.
Ovdje valja podsjetiti i na obvezu koje se Republika Hrvatska dužna pridržavati, izrečenu u predmetu Broniowski protiv Poljske (presuda, veliko vijeće, 22. lipnja 2004., zahtjev br. 31443/96):
"184. ... imperativ održavanja legitimnog povjerenja građana u državu i pravo koje ona stvara, inherentan vladavini prava, zahtijeva od vlasti da eliminiraju disfunkcionalne odredbe iz pravnog sustava i isprave izvanpravnu praksu (to rectify the extra-legal practices)."
Uz prethodno navedene činjenice konkretnog kaznenog predmeta valja istaknuti da je D.M. nekoliko puta odgađao izvršenje izrečene mu kazne zatvora, iako se izvršenje kazne zatvora prema domaćem pravu može odgoditi samo iznimno. ESLJP je pritom istaknuo da nisu jasni razlozi odgode izvršenja kazne zatvora, da se neopravdana odgoda ne može smatrati razumnom te da je takva odgoda u suprotnosti s obvezom koju država ima sukladno članku 2. Konvencije a to je izvršavanje pravomoćno izrečenih kazni bez neopravdane odgode.
Zaključna razmišljanja
Hrvatsko kazneno zakonodavstvo je u Kaznenom zakonu člankom 226. KZ/11. propisano novo kazneno djelo - obijesna vožnja u cestovnom prometu - koje čini onaj sudionik u cestovnom prometu koji iz obijesti teško krši propise o sigurnosti prometa vozeći u stanju nesposobnosti za vožnju izazvanoj trošenjem alkohola uz koncentraciju od najmanje 1,50 g/kg alkohola u krvi, ili droge ili psihoaktivnih lijekova, ili vozeći u zabranjenom smjeru, ili pretječući na nepreglednom mjestu kolonu vozila, ili vozeći brzinom koja prelazi pedeset km/h iznad dopuštene u naseljenom mjestu ili području s naznačenim ograničenjem brzine, izazove opasnost za život ili tijelo ljudi. za kazneno djelo obijesne vožnje u cestovnom prometu zakonodavac je propisao izricanje kazne zatvora u trajanju do najviše tri godine.
Tako je de lege lata sankcioniran trend povećanja broja drskih, naprasitih, odnosno, arogantnih i obijesnih vozača čije ponašanje u cestovnom prometu, iako u konkretnom slučaju nije prouzročilo teške posljedice po zdravlje ili imovinu, treba sankcionirati, kako ne bi nastavili s opasnom i bezobzirnom vožnjom koja sama po sebi višestruko povećava rizik od počinjenja kaznenog djela s teškim posljedicama. Takvim normativnim pristupom dodatno je pojačana svijest vozača o odgovornom ponašanju u cestovnom prometu, ispunjena svrha generalne prevencije te podignuta razina zaštite kako ostalih sudionika u prometu, tako i samih obijesnih vozača.
Nedostatnost prakse redovnih sudova u odnosu na kazneno djelo obijesne vožnje u cestovnom prometu još uvijek ne dopušta utvrđenje i ocjenu stabilnog smjera kojeg zauzimaju redovni sudovi prilikom utvrđivanja krivnje i sankcioniranja počinitelja tog kaznenog djela, no imajući u vodu rješidbu ESLJP-a u predmetu Smiljanić,državna tijela alat za prevenciju takvih vozača, u vidu kvalitetnih zakonskih rješenja, imaju; pripaziti treba samo na to da "ne samo da se pravda mora izvršavati, mora se i vidjeti da se ona izvršava".^ 3
Ivana Đuras, dipl. iur
viša savjetnica, Ustavni sud Republike Hrvatske
1 vidi u odlukama ESLJP-a u predmetima Lopes de Sousa Fernandes protiv Portugala [Vv], br. 56080/13, presuda od 19. prosinca 2017., § 164.; i Güzelyurtlu i drugi protiv Cipra i Turske [Vv], br. 36925/07, presuda od 29. siječnja 2019., § 218.
2 rješenje broj: U-III-3709/2013 od 16. listopada 2013.
3 izraženo u predmetu De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. listopada 1984., Serija A br. 86., stavak 26.
