Prosinac na Sudu Europske unije

Prosinac započinje raspravnom u predmetu C-713/23, JC-t i MT, a pitanje je postavio poljski Naczelny Sad Administracyjny. U navedenom predmetu Sud bi trebao dati odgovor na tumačenje odredaba članka 20. stavka 2. točke (a) i članka 21. stavka 1. Ugovora o funkcioniranju Europske unije u vezi s člankom 7. i člankom 21. stavkom 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima te člankom 2. točkom 2. Direktive 2004/38/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o pravu građana Unije i članova njihovih obitelji slobodno se kretati i boraviti na državnom području država članica, o izmjeni Uredbe (EEZ) br. 1612/68 i stavljanju izvan snage direktiva 64/221/EEZ, 68/36//EEZ, 72/194/EEZ, 73/148/EEZ, 75/34/EEZ, 75/35/EEZ, 90/364/EEZ, 90/365/EEZ i 93/96/EEZ.

Naime, u navedenom predmetu riječ je o istospolnom paru koji čine njemački i poljski državljanin i koji su sklopili brak u Njemačkoj te je prilikom sklapanja braka jedan od bračnih drugova svome ranijem prezimenu pridodao prezime drugog bračnog druga. Nakon sklapanja braka, par je odlučio preseliti se iz Njemačke u Poljsku i tamo nastaviti svoj život, ali poljska nadležna tijela su odbila izvršiti prijepis vjenčanog lista izdanog u Njemačkoj u matice vjenčanih koje se vode u Poljskoj, pozivajući se pri tome na odredbe poljskog Ustava prema kojem je brak heteroseksualna zajednica ističući pri tome da bi učinci prijepisa inozemnog vjenčanog lista za istospolni brak bili protivni temeljnim načelima poljskog pravnog poretka. Međutim, sud koji postavlja pitanje navodi da činjenica da u nacionalnom zakonodavstvu ne postoje odredbe kojima se predviđa mogućnost prijepisa ili upisa takve zajednice ne bi trebala isključivati obvezu priznavanja određenih učinaka takve zajednice.

Slijedom navedenog Naczelny Sad Administracyjny postavlja sljedeće pitanje:

„Treba li odredbe članka 20. stavka 2. točke (a) i članka 21. stavka 1. UFEU-a u vezi s člankom 7. i člankom 21. stavkom 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima te člankom 2. točkom 2. Direktive 2004/38/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o pravu građana Unije i članova njihovih obitelji slobodno se kretati i boraviti na državnom području država članica, o izmjeni Uredbe (EEZ) br.1612/68 i stavljanju izvan snage direktiva 64/221/EEZ, 68/360/EEZ, 72/194/EEZ, 73/148/EEZ, 75/34/EEZ, 75/35/EEZ, 90/364/EEZ, 90/365/EEZ i 93/96/EEZ tumačiti na način da im se protivi to da nadležna tijela države članice, čiji je državljanin građanin Unije koji je sklopio brak s drugim građaninom Unije (osoba istog spola) u jednoj od država članica u skladu sa zakonodavstvom te države, mogu odbiti priznavanje i prijepis vjenčanog lista u nacionalne matične knjige i na taj način onemogućiti tim osobama da borave u toj državi u takvom osobnom stanju i pod istim rođenim prezimenom zbog toga što se pravom države članice domaćina ne predviđa istospolni brak?“

Prosinac se nastavlja presudom u predmetu C-389/23, Bulgarfrukt – Fruchthandels GmbH protiv Oranžerii Gimel II EOOD, koju će Sud EU-a donijeti 5. prosinca 2024., a u kojoj će odgovoriti na sljedeća pitanja:

„1. Treba li Uredbu (EZ) br. 1393/2007 Europskog parlamenta i Vijeća od 13.studenoga 2007. o dostavi, u državama članicama, sudskih i izvansudskih pismena u građanskim ili trgovačkim stvarima („dostava pismena”), i o stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EZ) br. 1348/2000 (dalje u tekstu: Uredba o dostavi) te Uredbu (EZ) br. 1896/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2006. o uvođenju postupka za europski platni nalog (dalje u tekstu: Uredba o europskom platnom nalogu) tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis kojim se predviđa da sud treba u okviru pravnog lijeka proglasiti europski platni nalog ništavim ako nije dostavljen drugoj stranci u postupku ili joj nije dostavljen na valjan način?

2. U slučaju potvrdnog odgovora na prvo prethodno pitanje: treba li navedene uredbe tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis kojim se predviđa da izvršivost europskog platnog naloga treba proglasiti ništavom ako platni nalog nije dostavljen drugoj stranci u postupku ili joj nije dostavljen na valjan način?

3. U slučaju potvrdnog odgovora na prvo prethodno pitanje: treba li Uredbu br. 1896/2006 tumačiti na način da druga stranka u postupku koja je saznala za izdavanje europskog platnog naloga, ali kojoj taj nalog jošˇ nije dostavljen ili joj nije dostavljen na valjan način, jošˇ ne može uložiti valjani prigovor na njega?“

Pitanje postavlja Amtsgericht Wedding, SR Njemačka, a činjenice se odnose na situaciju u kojoj je navedeni sud izdao europski platni nalog protiv osobe koja ima sjedište u Bugarskoj. Bugarskim tijelima naloženo je da dostave taj nalog u skladu s Uredbom br. 1393/2007. Bugarsko tijelo za zaprimanje pismena potvrdilo je nakon toga da je dostava izvršena 26. srpnja 2019. Međutim, u potvrdi u skladu s člankom 10. stavkom 1. Uredbe o dostavi nije navedeno da je dostava izvršena predajom osobi, u elektroničkom obliku, odlaganjem u poštanski sandučić ili u nekom drugom obliku pohranjivanja. Naprotiv, u navedenom obrascu je naznačeno da je dostava izvršena na drugi način. Detaljnije informacije o tome navedene su na bugarskom jeziku, čiji slobodan prijevod na hrvatski jezik glasi: „Članak 50. stavak 2. bugarskog GPK-a (Zakonik o građanskom postupku): osoba je napustila adresu i njezina adresa nije upisana u registar. Smatra se da su odluke [...] uredno dostavljene” Potom je nadležni sud proglasio izvršivost europskog platnog naloga. Međutim, kasnije, tijekom postupka druga stranka u postupku zahtjeva povrat u prijašnje stanje i ulaže prigovor na platni nalog te navodi da je za izdavanje europskog platnog naloga prvi put saznala u postupku izvršenja. Osim toga protivnik osiguranja ističe da će uložiti prigovor protiv platnog naloga na temelju članka 1092.a njemačkog Zakona o parničnom postupku. Navedeni članak njemačkog ZPP-a zapravo uređuje pravne lijekove koje stranke imaju na raspolaganju protiv europskog platnog naloga, a posebice u situacijama kad im isti nije dostavljen, kao što je to slučaj u glavnom postupku.

Ovdje se zapravo radi o sukobu europskih normi i normi njemačkog Zakona o parničnom postupku, koji predviđa nešto drukčija pravna sredstva u odnosu na Uredbu o europskom platnom nalogu bit će zanimljivo vidjeti čemu će Sud EU-a dati prednost, valjanoj i urednoj dostavi ili europskom platnom nalogu.

Prosinac će se nastaviti raspravom u predmetu C-34/24, a koji predmet se odnosi na kolektivnu tužbu za naknadu štete koja je podnesena protiv društava Apple Inc. i Apple Distribution International Ltd. (u daljnjem tekstu: Apple i dr.) zbog navodnih povreda tržišnog natjecanja, osobito članaka 101. i 102. UFEU-a, zbog kojih je korisnicima nizozemskog Apple App Storea navodno nastala šteta.

Pitanja postavlja nizozemski Rechtbank Amsterdam, a pitanja glase:

„Prvo pitanje (mjesto štetne radnje)

(a) U slučaju poput predmetnog, u kojem je u državi članici došlo do navodne zlouporabe vladajućeg položaja na tržištu u smislu članka 102. UFEU-a, i to prodajama na internetskoj platformi kojom upravlja Apple i koja je usmjerena na cijelu državu članicu, pri čemu Apple Irska djeluje kao isključivi distributer i posrednik programera te zadržava proviziju od iznosa kupnje, koje mjesto treba smatrati mjestom štetne radnje u smislu članka 7. točke 2. Uredbe Bruxelles Ia? Je li pritom relevantna činjenica da je internetska platforma načelno dostupna u cijelom svijetu?

(b) Je li pritom relevantno to što je u ovom slučaju riječ o tužbama koje je na temelju članka 3:305.a Burgerlijk Wetboeka (Građanski zakonik, u daljnjem tekstu: BW) podnijela pravna osoba čija je svrha da samostalno zastupa kolektivne interese više korisnika koji imaju domicil u različitim sudskim okruzima (u Nizozemskoj: arrondissement) unutar jedne države članice?

(c) Ako na temelju pitanja 1.a (i/ili 1.b) u predmetnoj državi članici nije mjesno nadležan samo jedan, nego više nacionalnih sudova, protivi li se članku 7. točki 2. Uredbe Bruxelles Ia primjena nacionalnog (postupovnog) prava koje omogućuje upućivanje samo jednom sudu u toj državi članici?

Drugo pitanje (mjesto nastanka štete)

(a) U slučaju poput predmetnog, u kojem je navodna šteta nastala zbog kupnje aplikacija i digitalnih proizvoda unutar aplikacije na internetskoj platformi kojom upravlja Apple (App Store), pri čemu Apple Irska djeluje kao isključivi distributer i posrednik programera te zadržava proviziju od iznosa kupnje (i pri čemu je došlo i do istaknute zlouporabe vladajućeg položaja na tržištu u smislu članka 102. UFEU-a i do navodne povrede zabrane sklapanja zabranjenih sporazuma u smislu članka 101. UFEU-a) te u kojem nije moguće utvrditi mjesto u kojem su obavljene kupnje, može li kao kriterij povezanosti za mjesto nastanka štete u smislu članka 7. točke 2. Uredbe Bruxelles Ia služiti isključivo domicil korisnika? Ili u ovoj situaciji postoje i drugi kriteriji za utvrđivanje nadležnog suda?

(b) Je li pritom relevantno to što je u ovom slučaju riječ o tužbama koje je na temelju članka 3:305.a BW-a podnijela pravna osoba čija je svrha da samostalno zastupa kolektivne interese više korisnika koji imaju domicil u različitim sudskim okruzima (u Nizozemskoj: arrondissement) unutar jedne države članice?

(c) Ako je na temelju pitanja 2.a (i/ili 2.b) mjesno nadležan nacionalni sud u predmetnoj državi članici koji je nadležan samo za tužbe u pogledu jednog dijela korisnika u toj državi članici, dok su za tužbe u pogledu drugog dijela korisnika mjesno nadležni drugi sudovi u istoj državi članici, protivi li se članku 7. točki  2. Uredbe Bruxelles Ia primjena nacionalnog (postupovnog) prava koje omogućuje upućivanje samo jednom sudu u toj državi članici?“

Sud koji je uputio zahtjev smatra da se mjesto nastanka štete, u ovom predmetu, za većinu korisnika nalazi u Nizozemskoj, s obzirom na to da je da su ti korisnici obavljali kupnje u App Store-u s nizozemskim storefrontom te plaćali putem bankovnih računa koji su otvoreni u bankama u Nizozemskoj, ali nije jasno koji je sud mjesno nadležan budući da su se kupnje obavljale preko mobilnih uređaja na internetskoj platformi pa je teško točno utvrditi mjesto kupnje. Pa slijedom navedenog sud koji postavlja pitanje, pita može li se kao navedeno mjesto uzeti mjesto domicila ili sjedišta kupca.

Nadalje, Sud EU će 19. prosinca 2024. donijeti presudu u predmetu C-295/23 u kojem će na zahtjev njemačkog Bayerischer Anwaltsgerichtshof odgovoriti na pitanja koja se odnose na jednu od temeljnih sloboda prava Unije, a to je sloboda kretanja kapitala, a pitanja glase:

„1. Smatra li se zabranjenim ograničenjem prava na slobodno kretanje kapitala u skladu s člankom 63. stavkom 1. UFEU-a kad se zakonima države članice predviđa da se odvjetničkom društvu obvezno oduzima dozvola za obavljanje odvjetničke službe

1.1. ako se udio u odvjetničkom društvu prenese na osobu koja ne ispunjava posebne zahtjeve za obavljanje profesionalne djelatnosti koji se u skladu s pravom države članice primjenjuju na stjecanje udjela? U skladu s tim, udio u odvjetničkom društvu može steći samo odvjetnik ili neki drugi član odvjetničke komore, patentni zastupnik, porezni savjetnik, porezni zastupnik, revizor ili ovlašteni knjigovođa, pripadnik odvjetničke profesije iz druge države kojem je dopušteno obavljanje djelatnosti pravnog savjetovanja u tuzemstvu odnosno patentni zastupnik, porezni savjetnik, porezni zastupnik, revizor ili ovlašteni knjigovođa iz druge države kojem je dopušteno obavljanje te djelatnosti u tuzemstvu ili liječnik odnosno ljekarnik;

1.2. ako član društva ispunjava posebne zahtjeve u skladu s točkom 2.1.1., ali ne obavlja profesionalnu djelatnost u odvjetničkom društvu?

1.3. ako zbog prijenosa jednog udjela ili više njih odnosno prijenosa glasačkih prava odvjetnici više nemaju većinu udjela odnosno glasačkih prava?

2. Smatra li se zabranjenim ograničenjem prava na slobodno kretanje kapitala u skladu s člankom 63. stavkom 1. UFEU-a ako član društva koji nije ovlašten za obavljanje profesionalne djelatnosti u smislu točke 2.1.1. nema glasačko pravo iako statut društva, radi zaštite neovisnosti osoba koje su ovlaštene za obavljanje odvjetničke službe i odvjetničke djelatnosti tog društva, sadržava odredbe kojima se osigurava da društvo zastupaju isključivo odvjetnici u svojstvu direktora ili prokurista, da je članovima društva i skupštini društva zabranjeno utjecati na upravu davanjem uputa ili neizravnom prijetnjom negativnim posljedicama, da odluke članova društva koje se protive tim odredbama nisu valjane i da se obveza čuvanja odvjetničke tajne primjenjuje i na članove društva i osobe koje oni ovlaste?

3. Ispunjavaju li ograničenja navedena u točkama 2.1. i 2.2. uvjete za dopušteno zadiranje u slobodu pružanja usluga u skladu s člankom 15. stavkom 3. točkama (a) do (c) Direktive 2006/123/EZ¹ od 12. prosinca 2006., SL 2006., L 376, str. 36. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 47., str. 160.) (u daljnjem tekstu: Direktiva o uslugama)?

4. Ako Sud smatra da se ne povređuje tužiteljevo pravo na slobodno kretanje kapitala (točke 2.1. i 2.2.) i da nije došlo do povrede Direktive o uslugama (točka 2.3.):

dovode li ograničenja navedena u točkama 2.1. i 2.2. do povrede prava prvog intervenijenta (društvo S-GmbH) na slobodu poslovnog nastana u skladu s člankom 49. UFEU-a?“

Glavni postupak se zapravo odnosi na oduzimanje dozvole za obavljanje djelatnosti. Tužitelj u glavnom postupku je odvjetničko društvo Halmer Rechtsanwaktsgesellschaft UG koje posluje u obliku jednostavnog društva s ograničenom odgovornošću te je njegov direktor i jedini član bio D. Halmer, koji je ugovorom iz 2021. prenio 51 od 100 udjela na društvo SIVE Beratung und Beteiligung GmbH, koje je društvo s ograničenom odgovornošću osnovano na temelju austrijskog prava, ali koje nema dozvolu za obavljanje odvjetničke djelatnosti niti u Austriji, niti u Njemačkoj. Istodobno je društvo koje je tužitelj u glavnom predmetu izmijenilo svoj statut kako bi se omogućio prijenos udjela na društvo koje nema dozvolu za obavljanje odvjetničke službe te osigurala neovisnost uprave čiji članovi mogu biti samo ovlašteni odvjetnici. Odvjetnička komora u Bavarskoj je obavijestila društvo Halmer UG o tome da prijenos udjela na društvo SIVR nije zakonit sukladno njemačkim propisima, zbog čega društvu Halmer UG treba oduzeti dozvolu za obavljanje odvjetničke djelatnosti ako se taj prijenos provede. Tužitelj je ustrajao na navedenom prijenosu udjela i o tome obavijestio Komoru. Odlukom od 9. studenog 2021. tužitelju je oduzeta dozvola za obavljanje odvjetništva te je protiv te odluke podnesena tužba Bayerischer Anwaltsgerichtshofu (Visoki stegovni sud Bavarske za odvjetnike) koji je uputio ovaj zahtjev.

Nezavisni odvjetnik Manuel Campos Sánchez-Bordona je 4. srpnja 2024. objavio svoje mišljenje u kojem je naveo da članak 15. Direktive 2006/123/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2006. o uslugama na unutarnjem tržištu treba tumačiti na način da mu se protive nacionalni propisi čijim odredbama se pripadnicima određenih struka dopušta da držanjem udjela budu članovi u odvjetničkom društvu, dok se pripadnike drugih struka isključuje, a objektivno bi mogli ispuniti iste kriterije na temelju kojih su pripadnici prvonavedenih struka prihvaćeni, zatim čijim se odredbama općenito i bez ikakvog pojašnjenja zahtijeva da odvjetnici i druge osobe koje se mogu udruživati profesionalnu djelatnost obavljaju u obliku društva te kojim se dopušta da osobe koje nisu odvjetnici drže udjele u kapitalu i glasačkim pravima koji su dovoljni da izvršavaju određen izravan ili neizravan utjecaj, relevantan za oblikovanje volje društva, koji može ugroziti neovisnost odvjetnika prilikom obrane njihovih klijenata.

Cijelo mišljenje nezavisnog odvjetnika dostupno je na: https://curia.europa.eu/juris/document/document.jsf?text=&docid=287901&pageIndex=0&doclang=HR&mode=req&dir=&occ=first&part=1&cid=11522634

Konačnu odluku Sud EU-a će donijeti 19. prosinca 2024., a navedena odluka bi mogla imati značajne reperkusije na organizaciju odvjetničke struke na području EU-a.

Mia Mišić, mag. iur., sudska savjetnica Općinskog suda u Vinkovcima