Pretpostavke za zabilježbu
U okviru normativnog sadržaja Zakona o zemljišnim knjigama (u nastavku: ZZK), propisane su tri vrste zemljišnoknjižnih upisa; uknjižba, predbilježba (čl. 30/3 ZZK-a) i zabilježba (čl. 30/4 ZZK-a). Ovome treba pridodati i upis - učiniti vidljivim,1 koji nije zabilježba i koji je, kao često korišten oblik upisa, svakako zaslužio više pozornosti.
Za paulijansku zaštitu,2 u okviru predmetnog razmatranja, od posebnog je značaja upis zabilježbe. Po svojoj pravnoj prirodi to je upis kojim se omogućava osnivanje određenih pravnih učinaka i čine vidljivim mjerodavne okolnosti za koje je zakonom određeno da ih se može zabilježiti u zemljišnim knjigama (čl. 30/4 ZZK-a).
Potpuni učinak zemljišnoknjižnih upisa ovisi o općim i posebnim pretpostavkama za upis koje moraju biti ispunjene. Podjela podrazumijeva razvrstavanje pretpostavki u dvije skupine, materijalne3 i postupovne, koje se međusobno nadopunjuju i nužne su za provedbu valjanog upisa.
Njihov normativni sadržaj upućuje na to da upis treba podnijeti ovlaštena osoba i uz prijedlog priložiti isprave na kojima temelji takav prijedlog, a koje su neophodne za odlučivanje o upisu (čl. 95. do 99. i 102. do 104. ZZK-a). Prije svega, odlučan je prijedlog na osnovu kojeg se traži odgovarajući upis.4 Bez odgovarajuće tabularne isprave, javne ili privatne (čl. 52. st. 1. ZZK-a), upis nije moguć, a i s njima dozvolit će se samo ako nemaju očitih nedostataka koji dovode u sumnju njihovu vjerodostojnost.
Pojmu i pravnim učincima zabilježbe tužbe radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji posvećen je mnogo skromniji normativni sadržaj. Riječ je, zapravo, o samo dvije zakonske odredbe ZZK-a (čl. 85. i 86. ZZK-a). S obzirom na podnormiranost tog oblika zabilježbe potrebno je voditi računa o općim zemljišnoknjižnim odredbama koje uređuju pitanje zabilježbe.
Osoba koje je sukladno propisima o obveznim odnosima ovlaštena pobijati pravnu radnju svoga dužnika može, kada to čini tužbom, zahtijevati zabilježbu te tužbe u zemljišnoknjižnim knjigama, u zemljišnoknjižni uložak u kojem je radi ostvarenja tužbenog zahtjeva potreban takav upis. Pravni učinak te radnje odražava se u tome da zabilježba tužbe radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji ima takav učinak da pravomoćna presuda donesena provodom tužbe djeluje i protiv svih kasnijih nositelja knjižnog prava pa se ovrha može neposredno provesti bez obzira na to tko je u međuvremenu postao nositelj knjižnog prava.
To u naravi znači da se upisom zabilježbe tužbe radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji u zemljišnim knjigama upisuje činjenica da je podignuta tužba radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji poduzetih na štetu vjerovnika. Vjerovnik koji je podigao tužbu pred stvarno nadležnim sudom ovlašten je podnijeti prijedlog pa se stoga taj upis i provodi na njegov zahtjev, pod uvjetom da dokaže da je tužba stvarno podnesena. Sama zabilježba provodi se u onim zemljišnoknjižnim ulošcima u kojima je radi ostvarenja tužbenog zahtjeva za pobijanje dužnikovih pravnih radnji potrebno provesti zemljišnoknjižni upis. Može je dopustiti zemljišnoknjižni sud koji je nadležan za provođenje upisa zabilježbe, ali i parnični sud pred kojim se vodi postupak povodom tužbe radi pobijanja dužnikovih ravnih radnji (čl. 86. st. 2. ZZK-a).
Kada je riječ o pravnim učincima zabilježbe tužbe pobijanja dužnikovih pravnih radnji, moramo reći da se oni sastoje u publiciranju, prema svim trećim osobama, činjenice da je glede određene nekretnine, odnosno knjižnog prava, podignuta tužba radi pobijanja pravne radnje kojom je tu nekretninu, odnosno knjižno pravo, stekla osoba protiv koje je tužba podnesena. Nakon upisa te zabilježbe nitko se neće moći opravdati time da nije znao niti da nije mogao znati da je podnesena tužba radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji pa će pravomoćna presuda, donesena povodom tužbe, djelovati i protiv svih kasnijih nositelja knjižnog prava glede kojih se radi ostvarenja tužbenog zahtjeva mora provesti neki upis. Jednako tako i ovrha pravomoćne i ovršne presude donesene u postupku koji se proveo povodom takve tužbe, moći će se neposredno provesti i protiv svakog kasnijeg nositelja knjižnog prava glede koga je provedena zabilježba.
Međutim, pravni učinci takve zabilježbe su vremenski ograničeni, kao uostalom i pravni učinci bilo koje druge zabilježbe spora. Ona će se izbrisati po službenoj dužnosti nakon proteka roka od deset godina, ako se prije isteka tog roka nije zahtijevalo njezino obnavljanje, pod uvjetom da spor još nije pravomoćno riješen (čl. 84. st. 1. i 2. ZZK-a). I nakon brisanja zabilježbe moguće je upisati novu zabilježbu, ali se tada gubi red prvenstva ustanovljen prethodnom zabilježbom i uspostavlja se novi, koji se računa prema datumu nove zabilježbe, što ovlaštenika zabilježbe može dovesti u bitno teži položaj.
Specifičnost zabilježbe tužbe radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji
Prijedlog za upis, koji bi imao značenje zabilježbe, ovlaštena je podnijeti osoba koja ima pravni interes za provođenje te zabilježbe ili je na to ovlaštena posebnim propisom (na takvu formulaciju upućuje nas odredba čl. 95. st. 2. ZZK-a). To ovlaštenje šire je od onog koje je potrebno za podnošenje prijedloga u odnosu na bilo koji drugi upis. Naime, osoba koja bi upisom stekla, promijenila ili izgubila knjižno pravo ovlaštena je staviti prijedlog za upis koji bi imao značenje uknjižbe ili predbilježbe, jer za razliku od zabilježbe, nije dovoljan samo pravni interes (rješenje Županijskog sud u Puli, posl. br. Gž-1655/01 od 8.7.2002.).
Ustanovljeno je stajalište (Županijski sud u Bjelovaru, Gž-197/05-2 od 24. veljače 2005.) prema kojem se, kada zemljišnoknjižni sud odbije prijedlog za upis prava vlasništva nekretnina, a u rješenju samo navede da je u zemljišnoj knjizi zabilježena tužba radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, ne može smatrati da se u rješenju navode razlozi odbijanja prijedloga. Izostanak obrazloženja zašto se upis uknjižbe prava vlasništva ne može provesti, uz tek usputno navođenje zabilježbe tužbe radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, njezine oznake broja i datuma donošenja, u odlukama sudova prvog stupnja ima obilježja bitne povrede odredaba postupka, koja se na odgovarajući način primjenjuje i u zemljišnoknjižnim postupcima,5 jer obrazloženje takvog rješenja ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama.
Takvo stajalište je opravdano i primjereno značaju kojeg ima zabilježba tužbe radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji i s punim pravom sankcionira takve propuste prvostupanjskog suda, jer ako izreka rješenja predstavlja njegov glavni dio, uvijek mora biti popraćena obrazloženjem koje ga konkretizira, objašnjava njegov sadržaj, determinirajući ga s obzirom na društveni odnos stranaka i vrijeme donošenja.
Međutim, i kada su ostvarene zakonske pretpostavke za zabilježbu tužbe radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, do takve zabilježbe ne mora doći ako nisu ispunjene i sve ostale opće i posebne zakonske pretpostavke za takav upis. Posebno treba voditi računa o situaciji kada je nekretnina na koju se odnosi zabilježba u zemljišnim knjigama bila predmetom osiguranja prijenosom prava vlasništva. U takvim situacijama zemljišnoknjižni sudovi u pravilu odbijaju prijedloge predlagatelja radi zabilježbe (Županijski sud u Rijeci, Gž-6831/2006-2 od 27.3.2007.). Žalbama protiv takvih odluka redovito se (u okviru pozivanja na zakonom propisane žalbene razloge) upire i na činjenicu da je protiv protustranke, u naravi tuženika, podnesena tužba radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, ishod kojeg postupka može utjecati na knjižno pravo, što može imati obilježja pogrešne primjene materijalnog prava kada se odbija prijedlog za zabilježbu spora.
Naime, u vrijeme podnošenja tužbe protustranka, iz postupka osiguranja, redovito je uknjižena kao vlasnik nekretnina, na kojima se kasnije predlaže zabilježba spora, iako na tim istim nekretninama kao vlasnik može biti upisana npr. banka kao fiducijarni vlasnik (riječ je o osiguranju tražbine pa bi se u slučaju isplate tražbine banci, vlasništvo vratilo potonjem vlasniku). Takvo stajalište nalazi svoje uporište u općim pretpostavkama za upis zabilježbe. Zabilježba spora kao jedan od knjižnih upisa (polazište su odredbe čl. 30/1 i 4., te čl. 81. ZZK-a), sukladno svom publicitetnom karakteru, da bi ispunila svoj osnovni zadatak, a to je da učini vidljivim osobne odnose važne za promet knjižnim pravima, pretpostavlja i traži ispunjenje temeljnih uvjeta za upis u zemljišne knjige (riječ je o zemljišnoknjižnom pravilu knjižnog prednika iz čl. 40. ZZK-a). Prema tome, upis u zemljišne knjige dopušten je samo protiv osobe koja je u trenutku podnošenja prijedloga za upis u zemljišne knjige upisana kao vlasnik zemljišta ili nositelj prava glede kojeg se traži zahtjev.
Kada iz zemljišnoknjižnog izvatka za predmetnu nekretninu proizlazi utvrđenje da je u trenutku podnošenja prijedloga za upis zabilježbe spora na predmetnim nekretninama kao vlasnik, u vlasničkom „B“ listu, bila upisana npr. banka, a ne protustranka, upis zabilježbe uopće, pa tako i zabilježbe tužitelja radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji (kroz normativni sadržaj odredbe čl. 85. ZZK-a), bio bi dopušten samo protiv osobe koja je u trenutku podnošenja prijedloga za upis u zemljišnim knjigama upisana kao vlasnik nekretnine.
Radi pojašnjenja iznesenog pravnog stajališta valja ukazati na to da je za odlučivanje o prijedlogu za upis općenito, a onda i o prijedlogu za zabilježbu kojeg je, usput rečeno, ovlaštena podnijeti6 svaka osoba koja ima pravni interes ili je na to ovlaštena posebnim propisom, mjerodavno stanje u času kada je prijedlog stigao zemljišnoknjižnom sudu.7
To nas upućuje na zaključak da uspostavljeno fiducijarno vlasništvo8 predstavlja bezuvjetan prijenos prava vlasništva s punim učinkom prema trećima pa na taj način i prema predlagatelju. Takvo stajalište izvire iz zakona, prema kojem se na sporazume o osiguranju prijenosom vlasništva i prijenosom prava, kao i na postupke njihova upisa u zemljišne knjige, primjenjuju odredbe Ovršnog zakona koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja tih sporazuma i u konačnici znači da bi upis zabilježbe u zemljišnim knjigama bio dopušten samo protiv osobe koja je u trenutku podnošenja prijedloga za takav upis u zemljišnoj knjizi bila upisana kao vlasnik zemljišta ili nositelj prava glede kojeg se upis zahtijeva (pretpostavke u tom smislu izviru iz odredbe čl. 40. ZZK-a). Ako protustranka u vrijeme podnošenja prijedloga za upis zabilježbe nije upisana kao vlasnik predmetne nekretnine, takav prijedlog predlagatelja za upis zabilježbe trebalo bi odbiti.9
S druge strane, kada zemljišnoknjižni vlasnik tužbom traži od tuženika kao posjednika ispražnjenje i predaju nekretnine u posjed, smatramo da ne bi bili ispunjeni uvjeti za zabilježbu spora (niti za zabilježbu tužbe radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji). To stoga jer od ishoda te parnice ne ovisi uknjižba, pripadanje, postojanje, opseg, sadržaj ili opterećenje knjižnog prava. Određivanje takvih zabilježbi bilo bi osnovano tek u slučaju ako bi tuženik podnio protutužbu radi pobijanja pravnih radnji tužitelja kao svog dužnika te radi utvrđenja da je on, kao tuženik, vlasnik predmetne nekretnine i da mu je tužitelj dužan izdati tabularnu ispravu, kao dio kondemnatornog zahtjeva.
Tada u pravilu iz sadržaja prijedloga proizlazi da predlagatelj traži upis dvije zabilježbe i to zabilježbu postojanja tužbe radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji (čl. 85. i 86. ZZK-a) i zabilježbu spora (čl. 81. i 82. ZZK-a). Glavna pretpostavka za dozvolu zabilježbe tužbe radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji je okolnost da je vjerovnik protiv svog dužnika podnio tužbu radi pobijanja njegovih pravnih radnji. Dakle, ako iz tužbe ne bi proizlazilo da predlagatelj zabilježbe nije protiv predloženika podnio tužbu radi pobijanja njegovih pravnih radnji, već je npr. podnio vindicationu tužbu (rei vindicatio) radi predaje nekretnine u posjed,10 ne bi bile ispunjene niti pretpostavke za zabilježbu tužbe radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji. Nastavno tome, ne bi bile ispunjene niti pretpostavke za dozvolu upisa zabilježbe spora (to su opće odredbe ZZK-a koje se primjenjuju na sve vrste upisa zabilježbe), jer je za takvu zabilježbu osnovna pretpostavka okolnost da se pred sudom ili drugim nadležnim tijelom vodi postupak čiji bi ishod mogao utjecati na uknjižbu, pripadanje, postojanje, opseg, sadržaj ili opterećenje knjižnog prava u odnosu na koje se traži zabilježba spora.
To ne bi mogao biti slučaj kod rei vinidicatione tužbe, ali niti kod actio publiciana ili actio negatoria, jer ishod tih sporova ne može utjecati na knjižno pravo vlasništva nekretnine u odnosu na koju se traži zabilježba spora. Izuzetak može, u skladu s navedenim, predstavljati tek okolnost da je predloženik protiv predlagatelja iz zemljišnoknjižnog postupka podnio bilo protutužbu,11 bilo samostalnu tužbu radi utvrđenja da je upravo on vlasnik te nekretnine, uz isticanje zahtjeva prema predlagatelju na izdavanje tabularne isprave podobne za zemljišnoknjižni upis, jer bi se samo u takvoj situaciji moglo raditi o parnici koja bi se vodila glede knjižnog prava vlasništva neke nekretnine i mogla bi predstavljati valjanu osnovu za zabilježbu spora u zemljišne knjige.
Za ocjenu valjanosti takvog prijedloga za zabilježbu, ne bi bili pravno odlučni niti eventualni navodi predlagatelja usmjereni na to da je on izvanknjižni vlasnik nekretnine, jer ta okolnost, ako bi i postojala, ne bi davala osnova niti za zabilježbu postojanja tužbe radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, a niti za zabilježbu postojanja spora u odnosu na tu nekretninu, već bi te okolnosti, uz ispunjenje onih propisanih odredbama Ovršnog zakona za osiguranje privremenom mjerom, mogle biti razlog za određivanje odgovarajuće privremene mjere radi osiguranja nenovčane tražbine uz zabilježbu takve privremene mjere u zemljišne knjige.
Umjesto zaključka
Pobijana pravna radnja gubi učinak prema tužitelju (vjerovniku) samo onoliko koliko je potrebno za namirenje njegove tražbine. Pri tome pravna radnja, odnosno pravni posao, ne proizvodi pravne učinke prema vjerovniku, dok istodobno proizvodi pravne učinke prema dužniku i protivniku pobijanja, na koji se način pobijanjem ostvaruje tzv. relativni učinak. Međutim, bez publicitetne funkcije upisa zabilježbe tužbe pobijanja dužnikovih pravnih radnji učinkovitost ovog pravnog instituta bila bi značajno umanjena. Postojeće zakonsko rješenje provedbe upisa zabilježbe, na koje ukazuje ovaj kratki osvrt, tek djelomično pruža potrebnu zaštitu vjerovniku, što znači da pred praktičarima prava ostaje još mnogo posla kako, u okviru za sada postojećeg normativnog sadržaja, od strane vjerovnika opravdano očekivana pravna sigurnost ne bi izostala.
dr. sc. Vlado Skorup, dipl. iur.
_______________________
^ 1 Svojim prerogativima snažno izražene publicitetne funkcije, upis učiniti vidljivim ni na koji način ne bi smio biti zanemaren.
^ 2 Pod tim pojmom podrazumijevamo pobijanje dužnikovih pravnih radnji (tužbom i prigovorom) u okviru normativnog sadržaja odredbi čl. 66. do 71. Zakona o obveznim odnosima.
^ 3 U okviru materijalnih pretpostavki, upis se može zahtijevati protiv knjižnog prednika. On je definiran kao osoba koja je u trenutku podnošenja prijedloga za upis bila upisana u zemljišnim knjigama.
^ 4 Upis može odrediti samo zemljišnoknjižni sud u izvanparničnom postupku reguliranom odredbama ZZK, jer se sukladno odredbi čl. 106. ZZK-a upisi provode na temelju rješenja zemljišnoknjižnog suda kojim se upis određuje i nalaže njegova provedba.
^ 5 U skladu sa čl. 91. st. 1. ZZK-a, zemljišnoknjižni sud postupa po pravilima izvanparničnoga postupka, a podredno parničnoga postupka, ako zakonom nije što drugo određeno.
^ 6 O ovlaštenju osobe za podnošenje prijedloga za zemljišnoknjižni upis vidjeti čl. 95/2 ZZK-a.
^ 7 Točna naznaka primitka prijedloga jedno je od temeljnih načela i „zaštitnika“ zemljišnoknjižnog upisa, koje neki zemljišnoknjižni sudovi ne primjenjuju baš sasvim dosljedno.
^ 8 Za definiciju i učinak sporazuma o prijenosu prava vlasništva radi osiguranja tražbine upućuje se na relevantne odredbe Ovršnog zakona.
^ 9 Navedeno pravno motrište, koje je sukladno onom Županijskog suda u Rijeci, ne dijele svi županijski sudovi. Tako npr. Županijski sud u Puli u rješenju Gž-1104/05 od 8. svibnja 2006. iznosi posve suprotno stajalište.
^ 10 Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima uređuje zaštitu prava vlasništva u Glavi 7. čl. 161. do 168. Tim zakonskim odredbama pojmovno je odredio klasične vlasničke tužbe: rei vindicatio čl. 162., actio publiciana čl. 166., ali i actio negatoria čl. 167. istog zakona.
^ 11 U naravi radi se o tuženikovim – posjednikovim peremptornim ili dilatornim prigovorima koji imaju za cilj spriječiti ostvarenje vlasničke tužbe.
