U ovom članku nastojimo kroz jednu noviju odluku Vrhovnog suda RH prikazati razliku između obilježja prekršaja iz članka 43. stavka 1. i 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama u odnosu na prekršaj iz članka 57. stavka 2. i 7. toga Zakona.
Uvodno u ovu temu potrebno je, prije svega, definirati pojam „raskrižje“. Dakle, u članku 2. stavku 1. točki 26. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ br. 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 92/14., 64/15., 108/17., 70/19., 42/20., 85/22. i 114/22.– dalje ZSPC) „raskrižje“ je definirano kao površina na kojoj se križaju ili spajaju dvije ceste ili više cesta, a i šira prometna površina (trgovi i sl.) koja nastaje križanjem, odnosno spajanjem cesta, pa tako onda govorimo o „trokrakom raskrižju“ (spajanje dviju cesta), odnosno o nešto složenijem „četverokrakom raskrižju“ (spajanje više cesta).
U svojim odredbama ZSPC propisuje nekoliko prekršaja kojima je jedno od bitnih obilježja da se radi o raskrižju cesta. Naime, od odlučne važnosti je da su počinjeni na raskrižju, odnosno neposredno pred raskrižjem.
Jedan od tih prekršaja je i prekršaj iz članka 57. stavak 2. i 7. ZSPC-a. Dakle, u odredbama navedenog članka je propisano da je vozač vozila koje skreće ulijevo dužan propustiti vozilo koje, dolazeći iz suprotnog smjera, zadržava smjer svojeg kretanja ili skreće udesno, osim ako postavljenim prometnim znakom nije drukčije određeno (stavak 2.), a ako vozač postupi suprotno predviđeno je kažnjavanje za prekršaj novčanom kaznom od 390,00 do 920,00 eura (stavak 7.).
S druge strane članak 43. ZSPC-a propisuje da vozač koji namjerava na cesti ili drugoj prometnoj površini obaviti neku radnju vozilom (uključiti se u promet, prestrojiti, odnosno mijenjati prometnu traku, pretjecati, obilaziti, zaustavljati se, skretati udesno ili ulijevo, okretati se polukružno, voziti unatrag i sl.) ne smije početi takvu radnju ako time dovodi u opasnost druge sudionike u prometu ili imovinu (stavak 1.), te da je prije započinjanja takvih radnji dužan uvjeriti se da to može učiniti bez opasnosti za druge sudionike u prometu ili imovinu, vodeći pritom računa o položaju vozila te o smjeru i brzini kretanja (stavak 2.), a ako postupi suprotno odredbama ovog članka kaznit će za prekršaj novčanom kaznom od 130,00 eura (stavak 3.).
Razlog isticanja ovih prethodno prezentiranih odredbi ZSPC-a je taj što očito u praksi u određenoj mjeri postoji njihovo pogrešno interpretiranje. To posebno pokazuje jedan konkretni prekršajni predmet te vezno uz njega i jedna novija odluka Vrhovnog suda RH (dalje: VSRH), a koje ćemo u nastavku u bitnome i izložiti.
Naime, prvostupanjski sud je pravomoćnom presudom (od 7. studenoga 2003.) proglasio krivom okrivljenicu zbog prekršaja iz članka 57. stavka 2. u vezi sa stavkom 7. i člankom 293. stavkom 2. ZSPC-a te joj je izrekao novčanu kaznu u iznosu od 325,00 eura,
Međutim, glavni državni odvjetnik RH je protiv te presude podnio zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog povrede Prekršajnog zakona u odredbi članka 196. točke 4. PZ-a 1 jer je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjena odredba članka 57. stavka 2. u vezi sa stavkom 7. i člankom 293. stavkom 2. ZSPC-a, s prijedlogom da se utvrdi kako je navedena povreda počinjena na štetu okrivljenice te da se pravomoćna presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.
VSRH u svojoj presudi broj: Kzz-6/2024-3 od 5. lipnja 2024. utvrđuje da je zahtjev za zaštitu zakonitosti osnovan i da je pravomoćnom presudom od 7. studenoga 2023. na štetu okrivljenice povrijeđen zakon u odredbi članka 196. točki 4. PZ-a u vezi s člankom 57. stavcima 2. i 7. ZSPC-a pa tu pravomoćnu presuda ukida i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovnu odluku.
U obrazloženju svoje odluke VSRH navodi da osnovano državni odvjetnik tvrdi da je inkriminirajuće postupanje okrivljenice, kako je to činjenično opisano u izreci pravomoćne presude, trebalo podvesti pod odredbu članka 43. stavka 1. i 2. ZSPC-a, a ne pod odredbu članka 57. stavka 2. u vezi sa stavkom 7. i člankom 293. stavkom 2. ZSPC-a, jer iz činjeničnog opisa izreke osporene presude proizlazi da je okrivljenica u prometu započela izvoditi radnju skretanja u lijevo, na prilazni most, pri čemu nije propustila vozilo koje joj je dolazilo iz suprotnog smjera i pritom je zadržavalo svoj smjer kretanja, a kako se radilo o dijelu kolnika s prometom u oba smjera, a ne o mjestu na kojem se nalazi raskrižje, na takvo činjenično utvrđenje nije se mogla primijeniti odredba iz članka 57. ZSPC-a, a s obzirom da je jedno od bitnih obilježja prekršaja iz tog članka da se radi o raskrižju cesta, što ovdje nije bio slučaj.
Nadalje, VSRH zaključuje da iz članka 57. ZSPC-a nedvojbeno proizlazi kako ta odredba propisuje „način postupanja vozača u situacijama kada se on nalazi u raskrižju“, pri čemu se referira i na članak 2. točku 26. ZSPC-a, kojega smo već spomenuli u uvodu ovoga teksta, uz što naglašava da kada se ima u vidu činjenica da se prometna nezgoda dogodila na kolniku za promet vozila u oba smjera, a ne na raskrižju, tada je pravilna tvrdnja državnog odvjetnika da je u ovom konkretnom slučaju okrivljenica, prema činjeničnom opisu, trebala biti proglašena krivom za prekršaj iz članka 43. stavka 1. i 2. ZSPC-a, a ne za prekršaj iz članka 57. stavka 2. u vezi sa stavkom 7. ZSPC-a. Posebno se ističe da upravo članak 43. ZSPC-a propisuje način postupanja vozača kada poduzima određenu radnju na cesti ili drugoj prometnoj površini koja nije raskrižje, za razliku od članka 57. ZSPC-a, koja odredba propisuje postupanje vozača u situacijama koje se odnose na propuštanje drugih vozila i prednost prolaza, a kada se radi o raskrižju cesta. Tako bi okrivljenica, da je bila proglašena krivom za prekršaj iz članka 43. stavka 1. i 2. ZSPC-a, bila proglašena krivom za prekršaj koji je u konkretnoj prometnoj nezgodi doista i počinila, a ne za neki drugi čija obilježja tom prigodom nije ostvarila, a koji prekršaj je, imajući u vidu i propisane kazne, blaži od prekršaja za koji je, pogrešnom primjenom materijalnog prava, pravomoćnom presudom proglašena krivom.
S obzirom na prethodno navedeno VSRH konačno zaključuje da je zahtjev za zaštitu zakonitosti osnovan pa je pravomoćnu presudu od 7. studenoga 2023., na temelju članka 513. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske,143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22. i 36/24.), trebalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a u kojem postupku će taj sud navedenu povredu otkloniti.
Željko Kudrić, dipl. iur.
^ 1 Člankom 196. točkom 4. PZ-a je propisano da povreda materijalnog prekršajnog prava postoji ako je zakon ili na njemu utemeljen propis povrijeđen u pitanju je li glede prekršaja koji je predmet optužbe primijenjen propis koji se ne može primijeniti.