Dana 24. listopada 2024. Sud Europske unije (u daljnjem tekstu: Sud) donio je presudu u predmetu oznake C-227/23, povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (2016/C 202/01, u daljnjem tekstu: UFEU)1 koji je uputio Vrhovni sud Nizozemske. Predmetni zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članaka 2. do 4. Direktive 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog prava i srodnih prava u informacijskom društvu (SL 2001., L 167, str. 10.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 119.), članka 17. stavka 2. i članka 52. stavka 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja), u vezi s člankom 2. stavkom 7. Konvencije za zaštitu književnih i umjetničkih djela, potpisane u Bernu 9. rujna 1886. (Pariški akt od 24. srpnja 1971.), u verziji koja proizlazi iz izmjene od 28. rujna 1979. (u daljnjem tekstu: Bernska konvencija) i člankom 351. prvim stavkom UFEU-a.
Zahtjev je upućen u okviru spora između Vitre Collections AG (u daljnjem tekstu: Vitra), društva osnovanog u skladu sa švicarskim pravom, s jedne strane, i društava Kwantum Nederland BV i Kwantum België BV (u daljnjem tekstu zajedno: Kwantum), koja u Nizozemskoj i Belgiji vode lanac trgovina opreme za uređenje interijera, među kojima su i trgovine namještaja, zbog toga što su potonja stavljala na tržište stolicu koja, prema mišljenju tužitelja, društva Vitra povređuje autorska prava čiji je on nositelj.
Glavni postupak i prethodna pitanja
Društvo Vitra proizvodi dizajnerski namještaj, između ostalog i stolice koje su dizajnirali supružnici Charles i Ray Eames, državljani Sjedinjenih Američkih Država, te je nositelj prava intelektualnog vlasništva na tim stolicama.
Jedna od stolica koju proizvodi Vitra je stolica naziva „Dining Sidechair Wood“ (u daljnjem tekstu: stolica DSW), koja je dizajnirana u okviru natječaja za dizajn namještaja koji je 1948. raspisao Museum of Modern Art u New Yorku, SAD, gdje je izložena od 1950.
S druge strane, društvo Kwantum u Nizozemskoj i Belgiji vodi lanac trgovina opreme za uređenje interijera, među kojima su i trgovine namještaja za interijere.
Vitra je tijekom 2014. utvrdila da Kwantum stavlja na tržište stolice pod nazivom „stolica Pariz”, čime, prema Vitrinu mišljenju, povrjeđuje autorska prava koja ona ima na stolici DSW, a povodom čega je Vitra pokrenula postupak pred Sudom u Haagu, Nizozemska. Predmetni sudski postupak okončan je nepovoljnom odlukom za tužitelja, budući da je sud zauzeo stajalište kako Kwantum ipak ne povrjeđuje Vitrina autorska prava u Nizozemskoj i Belgiji i da ne postupa nezakonito time što stolicu Pariz stavlja na tržište. Stoga je odbio Vitrine zahtjeve i u velikom dijelu prihvatio zahtjeve Kwantuma.
Navedenu prvostupanjsku presudu ukinuo je Žalbeni sud u Haagu, Nizozemska, smatrajući kako Kwantum stavljanjem na tržište stolice Pariz u Nizozemskoj i Belgiji ipak povrjeđuje Vitrina autorska prava na stolici DSW.
U daljnjem postupku Vrhovni sud Nizozemske smatrao je da se spor odnosi na primjenjivost i doseg članka 2. stavka 7. druge rečenice Bernske konvencije, koji za djela zaštićena isključivo kao dizajn u zemlji podrijetla predviđa, među ostalim, da se u drugoj zemlji Europske unije osnovane tom konvencijom može tražiti samo posebna zaštita dizajna koja je u toj zemlji priznata, postavljajući tako kriterij materijalnog reciprociteta.
U tom pogledu taj sud ističe, kao prvo, da se Europska unija, iako nije stranka Bernske konvencije, u međunarodnim ugovorima obvezala uskladiti s njezinim člancima 1. do 21. Osim toga, da zakonodavstvo Europske unije ne sadržava nijednu odredbu koja se odnosi na kriterij materijalnog reciprociteta iz članka 2. stavka 7. druge rečenice te konvencije, tako da se postavlja pitanje mogu li države članice same odrediti hoće li ili ne primijeniti taj kriterij u odnosu na djelo čija je zemlja podrijetla treća zemlja i čiji je autor državljanin treće zemlje.
Kao drugo, sud napominje da je autorsko pravo na djelu primijenjene umjetnosti sastavni dio prava na zaštitu intelektualnog vlasništva utvrđenu u članku 17. stavku 2. Povelje. Smatra da se u presudi od 8. rujna 2020., Recorded Artists Actors Performers (C-265/19, EU:C:2020:677), u kojoj je Sud protumačio odredbu Ugovora o izvedbama i fonogramima WIPO-a, čija je Europske unija stranka, postavlja pitanje zahtijeva li pravo Europske unije, osobito članak 52. stavak 1. Povelje, za ograničenje u ostvarivanju autorskog prava na djelu primijenjene umjetnosti na temelju kriterija materijalne uzajamnosti iz članka 2. stavka 7. druge rečenice Bernske konvencije, da to ograničenje bude predviđeno zakonom, odnosno jasnom i preciznom normom. U tom se pogledu iz te presude može zaključiti da je isključivo na zakonodavcu Europske unije, a ne na nacionalnim zakonodavcima, da utvrdi može li se u Europskoj uniji autorsko pravo na djelu primijenjene umjetnosti ograničiti primjenom članka 2. stavka 7. Bernske konvencije u pogledu djela primijenjene umjetnosti koje potječe iz treće zemlje i čiji autor nije državljanin države članice Europske unije i, u slučaju potvrdnog odgovora, da to ograničenje jasno i precizno definira. U sadašnjem stanju prava Europske unije nije predviđeno takvo ograničenje.
Kao treće, Kwantum je pred sudom koji je uputio zahtjev tvrdio da je kriterij materijalnog reciprociteta iz članka 2. stavka 7. druge rečenice Bernske konvencije obuhvaćen područjem primjene članka 351. prvog stavka UFEU-a. Stoga, valja utvrditi u kojoj mjeri ta odredba može utjecati na primjenu članka 2. stavka 7. druge rečenice u pogledu zahtjeva koji se odnose na Kraljevinu Belgiju.
U tim je okolnostima Vrhovni sud Nizozemske odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Ulazi li situacija o kojoj je riječ u glavnom postupku u materijalno područje primjene prava Unije?
Ako na to pitanje treba dati potvrdan odgovor, upućuju se, osim toga, sljedeća pitanja:
2. Dovodi li okolnost da se zaštita intelektualnog vlasništva utvrđena u članku 17. stavku 2. Povelje proteže na autorsko pravo na djelu primijenjene umjetnosti do toga da pravo Unije, osobito članak 52. stavak 1. Povelje, za ograničenje u ostvarivanju autorskog prava (u smislu Direktive [2001/29]) na djelu primijenjene umjetnosti na temelju primjene kriterija materijalnog reciprociteta u skladu s člankom 2. stavkom 7. Bernske konvencije zahtijeva da to ograničenje bude predviđeno zakonom?
3. Treba li članke 2. do 4. Direktive [2001/29] kao i članak 17. stavak 2. te članak 52. stavak 1. Povelje, s obzirom na članak 2. stavak 7. Bernske konvencije, tumačiti na način da je isključivo na zakonodavcu Unije (a ne na nacionalnim zakonodavcima) da utvrdi može li se ostvarivanje autorskog prava (u smislu Direktive [2001/29]) u Uniji ograničiti na temelju primjene kriterija materijalnog reciprociteta u skladu s člankom 2. stavkom 7. navedene konvencije u slučaju djela primijenjene umjetnosti, čija je zemlja podrijetla u smislu te konvencije treća zemlja i čiji autor nije državljanin države članice Unije i, ako je odgovor potvrdan, da jasno i precizno definira to ograničenje [...]?
4. Treba li članke 2. do 4. Direktive [2001/29], u vezi s člankom 17. stavkom 2. te člankom 52. stavkom 1. Povelje, tumačiti na način da sve dok zakonodavac Unije nije predvidio ograničenje u ostvarivanju autorskog prava (u smislu Direktive [2001/29]) na djelu primijenjene umjetnosti na temelju primjene kriterija materijalnog reciprociteta u skladu s člankom 2. stavkom 7. Bernske konvencije, države članice ne smiju primijeniti to ispitivanje u slučaju djela primijenjene umjetnosti čija je zemlja podrijetla u smislu te konvencije treća zemlja i čiji autor nije državljanin države članice?
5. Jesu li u okolnostima o kojima je riječ u glavnom postupku i s obzirom na trenutak početka važenja (prethodnog uređenja) članka 2. stavka 7. Bernske konvencije za Kraljevinu Belgiju ispunjene pretpostavke iz članka 351. prvog stavka UFEU-a, tako da je zbog tog razloga ta država članica slobodna primijeniti kriterij materijalnog reciprociteta u skladu s člankom 2. stavkom 7. te konvencije, i to uzimajući u obzir okolnost da je u ovom slučaju zemlja podrijetla pristupila navedenoj konvenciji 1. svibnja 1989.?”
Presuda Suda
Što se tiče prvopostavljenog prethodnog pitanja sud koji je uputio zahtjev pita ulazi li situacija o kojoj je riječ u glavnom postupku u materijalno područje primjene prava Europske unije.
U tim okolnostima valja smatrati da su, pod uvjetom da su ispunjeni materijalni uvjeti predviđeni Direktivom 2001/29 i, osobito, da se predmet primijenjene umjetnosti poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku može kvalificirati kao „djelo” u smislu te direktive, odredbe te direktive primjenjive.
S obzirom na prethodna razmatranja, Sud smatra kako na prvo pitanje valja odgovoriti tako da situacija u kojoj društvo zahtijeva zaštitu autorskim pravom predmeta primijenjene umjetnosti koji se stavlja na tržište u državi članici, pod uvjetom da ga se može kvalificirati kao „djelo” u smislu Direktive 2001/29, ulazi u materijalno područje primjene prava Europske unije.
S tim u vezi Sud je drugo, treće i četvrto pitanje ispitao zajedno, tumačeći kako sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 2. točku (a) i članak 4. stavak 1. Direktive 2001/29, u vezi s člankom 17. stavkom 2. i člankom 52. stavkom 1. Povelje, tumačiti na način da im se protivi to da države članice primjenjuju kriterij materijalnog reciprociteta iz članka 2. stavka 7. druge rečenice Bernske konvencije u pogledu djela primijenjene umjetnosti čija je zemlja podrijetla treća zemlja i čiji je autor državljanin treće zemlje.
Kako bi odgovorio na postavljena pitanja, Sud je najprije utvrđivao primjenjuju li se navedene odredbe na djelo primijenjene umjetnosti čija je zemlja podrijetla treća zemlja ili čiji je autor državljanin treće zemlje i, kao drugo, protive li se te odredbe primjeni u nacionalnom pravu kriterija materijalnog reciprociteta iz članka 2. stavka 7. druge rečenice Bernske konvencije.
Slijedom navedenog Sud je zaključio kako na drugo, treće i četvrto pitanje valja odgovoriti tako da članak 2. točku (a) i članak 4. stavak 1. Direktive 2001/29, u vezi s člankom 17. stavkom 2. i člankom 52. stavkom 1. Povelje, treba tumačiti na način da im se, u sadašnjem stanju prava Europske unije, protivi to da države članice u nacionalnom pravu primjenjuju kriterij materijalnog reciprociteta iz članka 2. stavka 7. druge rečenice Bernske konvencije u pogledu djela primijenjene umjetnosti čija je država podrijetla treća zemlja i čiji je autor državljanin treće zemlje. Isključivo je na zakonodavcu Europske unije, u skladu s člankom 52. stavkom 1. Povelje, da zakonodavstvom Europske unije predvidi treba li u Europskoj uniji ograničiti dodjelu prava predviđenih tim člankom 2. točkom (a) i člankom 4. stavkom 1.
Konačno, svojim petim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 351. prvi stavak UFEU-a tumačiti na način da državi članici omogućuje da, odstupanjem od odredbi prava Europske unije, kriterij materijalnog reciprociteta iz članka 2. stavka 7. druge rečenice Bernske konvencije primijeni u pogledu djela čija su zemlja podrijetla Sjedinjene Američke Države.
U skladu s člankom 351. prvim stavkom UFEU-a, odredbe Ugovora ne utječu na prava i obveze koji proizlaze iz sporazuma sklopljenih prije 1. siječnja 1958. ili, za države pristupnice, prije dana njihova pristupanja, a koje su sklopile jedna ili više država članica s jedne strane te jedna ili više trećih država s druge strane.
S tim u vezi Sud ističe kako iz prethodne sudske prakse Suda2 proizlazi kako Bernska konvencija ima obilježja međunarodne konvencije u smislu članka 351. UFEU-a te da je cilj pojasniti, u skladu s načelima međunarodnog prava, da primjena Ugovora ne utječe na obvezu dotične države članice da poštuje prava trećih država koja proizlaze iz sporazuma sklopljenog prije njezina pristupanja i da poštuje svoje obveze.
U tom pogledu, uzimajući u obzir odgovor na drugo, treće i četvrto pitanje, valja smatrati da se države članice više ne mogu pozivati na mogućnost primjene kriterija materijalnog reciprociteta iz članka 2. stavka 7. druge rečenice Bernske konvencije, iako je ta konvencija stupila na snagu prije 1. siječnja 1958.
Naime, kao što to proizlazi iz sudske prakse Suda, kada međunarodni sporazum koji je država članica sklopila prije svojeg pristupanja Uniji omogućuje, kao što je to u ovom slučaju, državi članici da donese mjeru koja je protivna pravu Unije, a da je na to ipak ne obvezuje, država članica treba se suzdržati od donošenja takve mjere.
Nadalje, da u ovom slučaju članak 2. stavak 7. prva rečenica Bernske konvencije dodjeljuje strankama te konvencije marginu prosudbe, predviđajući, među ostalim, da je na zakonodavstvima država Europske unije osnovane navedenom konvencijom da urede područje primjene zakona o djelima primijenjenih umjetnosti i industrijskom dizajnu kao i uvjete zaštite za takva djela i dizajn.
Međutim, da iz teksta navedene odredbe ne proizlazi da ona zabranjuje državi stranci Bernske konvencije da autorskim pravom zaštiti djelo primijenjene umjetnosti koje je u zemlji podrijetla tog djela zaštićeno samo na temelju posebnog sustava kao dizajn. Kao drugo, takva zabrana bila bi u suprotnosti s ciljem te konvencije, koji se odražava u načelu „nacionalnog tretmana” i minimalne razine zaštite koja proizlazi iz njezinih materijalnih odredbi, a to je osigurati autorima zaštitu izvan zemlje podrijetla djela. Naposljetku, kao treće, iz članka 19. navedene konvencije u svakom slučaju izričito proizlazi da njezine odredbe ne sprečavaju da se traži primjena širih propisa koje bi donijelo zakonodavstvo neke od država stranaka navedene konvencije3.
U tim se okolnostima država članica ne može pozvati na članak 2. stavak 7. Bernske konvencije kako bi se oslobodila obveza koje proizlaze iz Direktive 2001/29.
S obzirom na prethodna razmatranja, na peto pitanje Sud je odgovorio tako da da članak 351. prvi stavak UFEU-a treba tumačiti na način da državi članici ne omogućuje da, odstupanjem od odredbi prava Unije, klauzulu o reciprocitetu iz članka 2. stavka 7. druge rečenice Bernske konvencije primijeni u pogledu djela čija su zemlja podrijetla Sjedinjene Američke Države.
Slijedom navedenog, Sud je donio presudu kako slijedi:
„1. Situacija u kojoj društvo zahtijeva zaštitu autorskim pravom predmeta primijenjene umjetnosti koji se stavlja na tržište u državi članici, pod uvjetom da ga se može kvalificirati kao „djelo” u smislu Direktive 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu, ulazi u materijalno područje primjene prava Unije.
2. Članak 2. točku (a) i članak 4. stavak 1. Direktive 2001/29, u vezi s člankom 17. stavkom 2. i člankom 52. stavkom 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima,
treba tumačiti na način da im se:
u sadašnjem stanju prava Unije protivi to da države članice u nacionalnom pravu primjenjuju kriterij materijalnog reciprociteta iz članka 2. stavka 7. druge rečenice Konvencije za zaštitu književnih i umjetničkih djela, potpisane u Bernu 9. rujna 1886. (Pariški akt od 24. srpnja 1971.), u verziji koja proizlazi iz izmjene od 28. rujna 1979., u pogledu djela primijenjene umjetnosti čija je država podrijetla treća zemlja i čiji je autor državljanin treće zemlje. Isključivo je na zakonodavcu Unije, u skladu s člankom 52. stavkom 1. Povelje o temeljnim pravima, da zakonodavstvom Unije predvidi treba li u Uniji ograničiti dodjelu prava predviđenih tim člankom 2. točkom (a) i člankom 4. stavkom 1.
4. Članak 351. prvi stavak UFEU-a treba tumačiti na način da državi članici ne omogućuje da, odstupanjem od odredbi prava Unije, klauzulu o reciprocitetu iz članka 2. stavka 7. druge rečenice Konvencije za zaštitu književnih i umjetničkih djela, potpisane u Bernu 9. rujna 1886. (Pariški akt od 24. srpnja 1971.), u verziji koja proizlazi iz izmjene od 28. rujna 1979., primijeni u pogledu djela čija su zemlja podrijetla Sjedinjene Američke Države.“
Maja Bilić Paulić, odvjetnica
IZVORI:
^ 3 Prema mišljenju nezavisnog odvjetnika Macieja Szpunara od 5. rujna 2024.