Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava pripremio je priopćenje za javnost kojeg prenosimo u cijelosti:
Europski sud za ljudska prava (dalje: Europski sud) je dana 17. prosinca 2024. objavio presudu u predmetu Zobec protiv Hrvatske u kojoj je utvrdio povredu članka 6. stavaka 1. i 3. (d) Konvencije.
Podnositelj zahtjeva proglašen je krivim jer je neopreznom vožnjom automobilom unatrag udario u kameni zid i time izazvao prometnu nesreću u kojoj je nastala materijalna šteta. Podnositelj je nadalje proglašen krivim jer je nakon predmetne prometne nesreće napustio mjesto događaja, a da vlasniku oštećene imovine nije ostavio osobne podatke i podatke o vozilu kojim je sudjelovao u nesreći. Pred Europskim sudom prigovorio je da prekršajni postupak koji je vođen protiv njega nije bio pošten jer nije mogao ispitati svjedoka Z.B. na čijem iskazu je utemeljena njegova osuda.
Europski sud je primijetio da je prvostupanjski sud činjenice o počinjenom prekršaju neoprezne vožnje utvrdio na temelju materijalnih dokaza koje je pribavila policija, a koji su potkrijepljeni iskazom svjedoka Z.B. Međutim, okolnost da je podnositelj zahtjeva, želeći pobjeći s mjesta događaja, nastavio vožnju unatrag bez zaustavljanja nakon što je udario u zid te se zaustavio u obližnjoj ulici tek nakon što mu se ispuhala guma, proizlazila je samo iz iskaza Z.B.-a. S obzirom da nije bilo nikakvih drugih dokaza koji bi ukazivali na podnositeljevu namjeru da pobjegne, Europski sud je zaključio da je iskaz Z.B.-a predstavljao odlučujući dokaz na temelju kojeg su domaći sudovi osudili podnositelja zahtjeva za prekršaj napuštanja mjesta događaja bez davanja potrebnih podataka vlasniku oštećene imovine.
Europski sud je nadalje utvrdio da, iako podnositelj zahtjeva nije izričito zatražio da se Z.B. sasluša kao svjedok, on se usprotivio vjerodostojnosti njegove verzije događaja u prigovoru protiv obveznog prekršajnog naloga i u svojoj pisanoj obrani. Također je izričito zatražio od prvostupanjskog suda da bude nazočan ispitivanju svjedoka. Međutim, prvostupanjski sud nikada nije dao nikakvo obrazloženje zašto nije pozvao podnositelja zahtjeva ili njegovog branitelja da prisustvuju ispitivanju Z.B.-a unatoč izričitom traženju podnositelja zahtjeva.
Štoviše, iako ni podnositelj zahtjeva ni njegov odvjetnik nisu imali priliku ispitati Z.B.-a u bilo kojoj fazi postupka, nema naznaka da je prvostupanjski sud njegovoj izjavi pristupio s posebnim oprezom ili da je ta činjenica potaknula taj sud da tom dokazu prida manji značaj. Naprotiv, prvostupanjski sud je prihvatio iskaz Z.B.-a kao vjerodostojan, zaključivši da su činjenice u predmetu dovoljno utvrđene na temelju izvedenih dokaza, te je slijedom toga odbio ispitati D.B.-a koji je, prema podnositelju zahtjeva, mogao pobiti Z.B.-ovu verziju događaja. Iako je istina da je podnositelj zahtjeva imao priliku iznijeti vlastitu verziju događaja tijekom postupka i da je tu mogućnost iskoristio, ta se činjenica sama po sebi ni u kojem slučaju ne može smatrati dovoljnim uravnotežujućim čimbenikom da nadoknadi nedostatak mogućnost neposrednog ispitivanja Z.B.-a od strane obrane.
Uzimajući u obzir prethodno navedeno, te ispitujući poštenost postupka u cjelini, Europski sud je zaključio da je podnositelj zahtjeva osuđen na temelju dokaza u pogledu kojih su njegova prava na obranu bila neopravdano ograničena, što je suđenje kao cjelinu učinilo nepoštenim.
Stoga je utvrdio povredu članka 6. stavaka 1. i 3. (d) Konvencije, te je dosudio podnositelju 1.500 EUR na ime naknade neimovinske štete, te 1,708.60 EUR za troškove i izdatke. Ova presuda je konačna, te je dostupna na web stranici Suda (www.echr.coe.int/hudoc) na engleskom jeziku, a nakon prijevoda na hrvatski jezik, bit će dostupna na web stranici Ureda zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava.
