Zastara – neki aspekti iz novije (ustavno)sudske prakse

Vrlo elementarno je pravilo da dužnik nije dužan ispuniti obavezu koja je zastarjela. Preciznije rečeno, zastarom prestaje vjerovnikovo pravo zahtijevati ispunjenje obaveze. Ono nije bezuvjetno, jer se tuženik na zastaru mora pozvati. Sud na zastaru ne pazi po službenoj dužnosti. Navedeno znači da sud neće a priori paziti na zastaru po službenoj dužnosti, već se na nju u postupku naplate mora pozvati sam dužnik.

Važno je napomenuti da zastarom obaveza ne prestaje, bez obzira što je ona kao institut svrstana u poglavlje Zakona koji propisuje prestanak obaveza. To je institut kojim se samo onemogućuje vjerovnika da naplati prisilnim putem svoju tražbinu, ukoliko se na nju pozove dužnik. To je način sankcioniranja pasivnosti vjerovnika i sprečavanje da se dužnika drži u neizvjesnosti kada će točno biti pozvat podmiriti potraživanje.

Nastupanje zastare ne sprječava dužnika da, ako želi, dobrovoljni ispuni zastarjelu obvezu. U slučaju da dužnik ispuni zastarjelu obvezu, nema pravo zahtijevati da mu se vrati ono što je dao, čak i ako nije znao da je obveza zastarjela. Prema čl.219. ZOO-a dužnik se ne može odreći zastare prije no što prođe vrijeme potrebnu za nju. Takvim odricanjem se smatra pisano priznanje već zastarjele obaveze. Isti učinak ima davanje zaloga ili kojega drugog osiguranja na zastarjelu obvezu.

Sudska praksa u pogledu priznavanja zastarjele obaveze

Sudska praksa je veoma bogata kada je u pitanju što podrazumijeva pisano odricanje od zastare. Tako Visoki trgovački sud RH u presudi posl. br. Pž-62/2022 od 31. kolovoza 2022. godine ističe kako se dužnik odrekao zastare tako što je zastupnica po zakonu dužnika potpisala izvode otvorenih stavki i samim time nema pravo isticati taj materijalno-pravni prigovor.

O dužniku ovisi hoće li i u kojem dijelu priznati zastarjelo dugovanje. Najčešće se u praksi pojavljuje pitanje je li priznanjem samo dijela zastarjele obaveze dužnik priznao cjelokupno potraživanje uključujući i kamate.

Odgovor na to pitanje može dati presuda Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-3141/2022 od 20. srpnja 2022. godine u kojoj stoji:

„Iz isprava u spisu proizlazi da je rješenjem Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj St-73/2000 od 28. listopada 2016. priznata tužiteljičina tražbina (utvrđena) iako nije trebala biti predmet ispitivanja u iznosu od 268.400,00 kn (220.000,00 kn uvećano za PDV) od čega se iznos od 60.000,00 kn, odnosio na obveze stečajne mase i da je stečajna upraviteljica na ročištu 6. srpnja 2017. (str. 124. spisa) izričito priznala tužiteljici tražbinu od 60.000,00 kn, za usluge zastupanja šest mjeseci prije otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom (obveze stečajne mase). Dakle, izričito je priznata zastarjela tražbina u iznosu od 60.000,00 kn.

Stoga se tuženik pisanim priznanjem zastarjele tražbine tužiteljice u iznosu od 60.000,00 kn odrekao zastare, pa glavna tražbina u tom dijelu nije zastarjela, ali je ostatak tražbine u iznosu od 493.423,07 kn sa zateznim kamatama kao i kamata koja teče na iznos od 60.000,00 kn ostala u zastari, jer priznanje zastarjelog glavnog duga ne znači i priznanje obveze plaćanja preostalog duga zastarjelih zateznih kamata. Do odricanja od zastare u odnosu na preostali dug i kamate nije došlo kada ih tuženik nije izričito priznao, jer isključivo o volji dužnika ovisi hoće li i u kojem dijelu priznati zastarjeli dug.

Činjenica da je stečajna upraviteljica rezervirala sredstva za vođenje ove parnice do završetka spora ne znači da je time priznala tražbinu tužiteljice u cijelosti kako to smatra tužiteljica u odgovoru na tužbu, jer u tom slučaju koja bi svrha bila voditi ovu parnicu. Naime, jedna od obaveza stečajnog upravitelja za vrijeme trajanja stečajnog postupka je i rezervirati sredstva potrebna za parnice u tijeku.“

Vrijeme potrebno za zastaru

Vrijeme potrebno za zastaru ovisi o kakvoj se obavezi radi. Najkraće rečeno – osnovno pravilo je da vrijedi petogodišnji zastarni rok, dok su drugi zastarni rokovi propisani odredbama ZOO-a. Povremene tražbine zastarijevaju za 3 godine, no prava iz kojeg potječu povremene tražbine zastarijevaju za pet. Zakupnine, najamnine zastarijevaju za tri godine, kao i trgovački ugovori te ugovori trgovaca i osoba javnog prava.

Naknada štete je jedini pravni osnov koji razlikuje subjektivni i objektivni rok. Subjektivni iznosi tri godine otkako je oštećenik doznao za štetu i osobu koja je to učinila, a pet godina otkako je šteta nastala. Oko tog osnova postoje brojni prijepori te ćemo se posebno osvrnuti na aspekt toga otkada teče koji rok.

Jednogodišnji zastarni rok su u pravilu potrošačke usluge (plin, voda, struja, toplinska energija, RTV pristojba, telekomunikacijske usluge, pretplate za povremene tiskovine), ali ne i za parkiranje, za koje tražbina zastarijeva po općem zastarnom roku. Tražbine utvrđene pred sudom pravomoćnom presudom ili drugim nadležnim tijelom zastarijevaju za deset godina.

Početak tijeka zastarnog roka

Čl. 215. ZOO-a govori da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, međutim, jasno je iz dikcije samog članka, ali i drugih odredbi ZOO-a da je dosta toga prepušteno sudskoj praksi.

Naime, kako je već rečeno, neki zakonski rokovi doista jesu definirani na način da se moraju sagledavati od slučaja do slučaja, a prvo što pada na pamet je početak tijeka zastarnog roka za tražbine naknade štete. Subjektivni rok iznosi tri godine, a teče od trenutka kada je oštećenik doznao za štetu i osobu koja je to učinila.

Navedena formulacija samo na prvu djeluje nedvosmisleno, međutim, sudska praksa je u nekim specifičnim slučajevima išla za time da, ako je protekao objektivni rok od pet godina (odnosno, kako je šteta nastala), subjektivni rok se praktički ne uzima obzir, čak iako je oštećenik za štetu doznao dulji niz godina nakon proteka oba zastarna roka. Predstavlja li takav pristup ograničenje prava na pristup sudu je dao Ustavni sud u odluci posl.br. U-III/3062/2019 od 3. studenog 2020. godine.

U rečenome je predmetu, prema činjeničnim okolnostima, tužbeni zahtjev za naknadu štete u građanskoj parnici podnesen početkom 2008. godine, iako je šteta nastajala u periodu od 1989. godine do 1991. godine, a tužiteljice, odnosno oštećenice su za samu štetu saznale 2004. godine. Prvostupanjski sud, županijski sud i Vrhovni sud RH su redom odbijali tužbene zahtjeve isključivo temeljem činjenice da je za rečeno potraživanje nastupila zastara, jer je objektivni zastarni rok istekao 1996. godine te nije od utjecaja činjenica da su one za štetu doznale tek 2004. godine.

Povodom ustavne tužbe, Ustavni sud je zauzeo sljedeća stajališta:

„Ustavni sud ponajprije ističe da zastara predstavlja ograničenje prava na pristup sudu, najvažnijeg jamstva prava na pravično suđenje bez čijeg ostvarenja nema ostvarenja nijednog drugog jamstva pravičnog suđenja. Pravo na pristup sudu ne uključuje samo pravo pokrenuti postupak, nego i pravo na “rješavanje” spora od strane suda.

Nesporno je da pravo na pristup sudu nije i ne može biti apsolutno. Ono je podvrgnuto ograničenjima budući da po samoj svojoj naravi zahtijeva regulaciju države koja u tom pitanju ima izvjesnu slobodu procjene. Ta ograničenja, međutim, neće biti spojiva s pravom na pravično suđenje ako ne teže legitimnom cilju te ako ne postoji razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastoji ostvariti.

...

Zakonski zastarni rokovi imaju nekoliko važnih svrha, kao što su osiguranje pravne izvjesnosti, pravomoćnosti, zaštita potencijalnih tuženika od zastarjelih zahtjeva, sprječavanje nepravde koja bi mogla nastati ako se od sudaca traži odlučivanje o događajima koji su se dogodili u dalekoj prošlosti i/ili na osnovi dokaza koji bi mogli biti nepouzdani ili nepotpuni zbog proteka vremena.

Građanskopravni institut zastare jedno je od ograničenja ustavnog i konvencijskog prava na pristup sudu, iako nastup zastare sam po sebi ne znači automatski da je došlo do povrede prava na pristup sudu. Štoviše, u praksi ESLJP-a pitanje legitimnosti zastare kao mogućeg ograničenja prava na pristup sudu u pravilu se ne dovodi u pitanje i posebno se ne problematizira. Problematizira se samo ako se ocijeni da je ograničenje u okolnostima konkretnog slučaja nerazmjerno, to jest da nije uspostavljena (pravedna) ravnoteža između nametnutog ograničenja i cilja koji se želi postići. U tom smislu ESLJP, uzimajući u obzir specifične okolnosti konkretnog slučaja, preispituje odnos subordinacije subjektivnog zastarnog roka objektivnom roku. Neproporcionalnim ograničenjem smatra se uređenje kada je oštećenik bio u nemogućnosti pristupiti sudu jer je njegov zahtjev za naknadu štete zastario istekom objektivnog roka, a on je (zbog latentnog stadija bolesti ili iz drugih opravdanih razloga) za štetu i njezin opseg saznao naknadno.

...

Svrha zastare kao instituta obveznog prava je sankcionirati nebrigu i nemar vjerovnika za vlastite imovinske interese (iura vigilantibus) što opravdava da dužnik protekom vremena istakne prigovor zastare kao svoje pravo da ne izvrši egzistentnu, dospjelu i utuživu obvezu, jer je zahtjev za njezino ispunjenje vjerovnikovom pasivnošću zastario.

Ustavni sud ocjenjuje da podnositeljice ne samo da nisu mogle, nego nisu niti morale znati za postojanje obveze odvjetnika prema njima. To stoga što je odnos stranke i odvjetnika odnos u čijem je korijenu povjerenje. Stranka treba odvjetnika baš zbog svoje nedovoljne vičnosti pravu, a baš zbog prirode poslova koje odvjetnik obavlja za stranku ovaj mora moći imati povjerenje u odvjetnika. Ustavom (članak 27.) zajamčena neovisnost i samostalnost odvjetništva, čvrsta obveza lojalnosti stranci kao temelj odvjetničke etike, kao i Zakonom o odvjetništvu ("Narodne novine" 9/94., 117/08., 50/09., 75/09. i 18/11.) - odnosno ranijim Zakon o odvjetništvu i službi pravne pomoći ("Narodne novine" broj 53/72., 8/90. i 31/90.) deklarirana dužnost rada na korist stranke, predstavljaju dovoljnu ustavnu i zakonsku osnovu da bi klijent mogao - i morao moći - imati povjerenje u izabranog odvjetnika. Iz toga dalje proizlazi da stranka nije dužna sumnjati u svog odvjetnika i provjeravati mu rad.

Dakle, ne može se smatrati kulpoznim ponašanje podnositeljica koje su vjerovale izabranom odvjetniku i nisu provjeravale nije li ih on možda prevario, utajio im nešto ili ih okrao. Ustavni sud naglašava da se u odnosu stranka - odvjetnik radi o specifičnom odnosu posebnog povjerenja koje uživa jedan kontrahent zbog svoga statusa i osobitih obveza izvirućih iz profesionalne etike, zbog čega nije nužna budnost i oprez druge strane prema postupanju sukontrahenta. Radi se o tipičnom odnosu povjerenja (confidential realtionship) s izrazitim disparitetom ugovornih pozicija.

...

Pravilan pristup redovnih sudova omogućio bi podnositeljicama da očekuju drukčije rješavanje njihove građanske tužbe od odbijanja tužbenog zahtjeva zbog nastupa zastare.
Moglo bi se zaključiti da je arbitrarni način na koji su sudovi ocjenjivali zastarne rokove u ovom predmetu povrijedio i samu bit prava podnositeljica na pristup sudu.“

Pravna shvaćanja Ustavnog suda je usvojio i Vrhovni sud Republike Hrvatske, jer je na sjednici građanskog odjela od 27. svibnja 2024. posl.br. Su-IV-123/2024, govoreći o početku toka zastarnog roka za isplatu naknade za zemljište koje je oduzeto bez zakonom predviđenog postupka ¹, zauzeo sljedeći stav:

„Iznimno, u implementaciji sadržaja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3062/2019 od 3. studenoga 2020., u okolnostima kada je tužitelj kao bivši vlasnik zbog specifičnih okolnosti konkretnog slučaja iz opravdanih razloga za promjenu namjene nekretnine saznao naknadno istekom navedenog objektivnog zastarnog roka, zastara počinje teći od onog trenutka kada je saznao za promjenu namjene nekretnine neovisno od trenutka kada objektivno više nije mogao s uspjehom zahtijevati vraćanje i predaju u posjed te nekretnine, tj. neovisno od trenutka izgradnje ceste i završetka radova.“

Kako je vidljivo iz predmetne presude, ali i pravnog shvaćanja zauzetog na sjednici Građanskog odjela VSRH, može se zaključiti da pitanju početka tijeka zastare treba pristupati vrlo pažljivo. Zastara ima za svrhu penalizaciju neaktivnosti, odnosno pasivnosti vjerovnika i sprečavanje da sud odlučuje o tražbinama koje su nastale i dospjele pred nerazumno mnogo godina. U tom smislu propisivanje je opravdana iznimka prava na pristup sudu. 

Drugi primjer iz prakse koji se tiče početka tijeka zastarnog roka je sadržan u ustavnosudskoj odluci posl.br. U-III/3538/2018 od 12. studenog 2020. godine.

Činjenično, također se radilo o građanskoj parnici radi naknade štete zbog nesavjesnog rada odvjetnika - podnositeljevog punomoćnika (podnositelj ustavne tužbe, op.a.) u parničnom postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Puli-Pola, vezanom uz parnični predmet koji je pravomoćno okončan 2002. godine. Nije bilo sporno da je pravomoćna presuda u tom predmetu 2002. godine dostavljena podnositeljevom punomoćniku te da podnositelj nije imao saznanja o donesenoj pravomoćnoj presudi sve do 2006. godine - o čemu pritom nije doznao od svojeg punomoćnika, nego od članova svoje obitelji nakon što je započeo postupak provedbe ovrhe na njegovoj nekretnini radi ispunjenja tražbine iz te presude. Taj je ovršni postupak okončan prodajom podnositeljeve nekretnine na javnoj dražbi 2013. godine.

Općinski, županijski i Vrhovni sud RH su zauzeli različite stavove kada je zastarni rok počeo teći protekom paricijskog roka pravomoćne presude iz 2002. godine, a tužba je u novom predmetu podnesena 15. listopada 2010. godine, odnosno nakon što je podnositelj zahtjeva uopće postao svjestan postojanja predmetne presude.

Ustavni sud je zauzeo stav kako je nesporno da pravo na pristup sudu nije i ne može biti apsolutno. Ono je podvrgnuto ograničenjima jer po samoj svojoj naravi zahtijeva regulaciju države koja u tom pitanju ima izvjesnu slobodu procjene. Ta ograničenja, međutim, neće biti spojiva s pravom na pravično suđenje ako ne teže legitimnom cilju te ako ne postoji razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastoji ostvariti. ESLJP je utvrdio da rokovi zastare imaju više važnih svrha, a to je osigurati pravnu sigurnost i konačnost, zaštititi moguće tuženike od zastarjelih potraživanja koja bi možda bilo teško osporiti i spriječiti nepravdu koja bi mogla nastati kad bi sudovi bili prisiljeni odlučivati o događajima koji su se zbili u dalekoj prošlosti na temelju dokaza koji bi možda postali nepouzdanima i nepotpunima zbog proteka vremena.

U konkretnom predmetu već sama činjenica da je svaki od sudova koji je odlučivao u parničnom postupku koji je prethodio ustavnosudskom postupku na svoj način tumačio početak tijeka zastarnog roka upućuje na sumnju da je podnositelj mogao predvidjeti do kad je trebao podnijeti tužbu te je slijedom iznesenog usvojio ustavnu tužbu i vratio predmet Vrhovnom sudu na ponovno odlučivanje.

Možemo zaključno reći kako doista ostaje na sudskoj praksi jasno i precizno sagledavati svaki pojedini predmet, a pogotovo kvalitetno cijeniti trenutke kada su oštećenici saznali za štetu i štetnika. Vidljivo je da u životu postoje situacije kada oštećenici iz objektivnih razloga saznaju za štetu i štetnika dugo nakon što su zastarni rokovi istekli te bi, kako je suditi prema postojećoj sudskoj praksi, odbijanje njihova zahtjeva za naknadom štete zbog pretjerano formalističkog gledanja na institut zastare, predstavljalo nerazmjerno ograničavanje prava na pristup sudu.

Filip Galić, odvjetnik

Izvori:

1. Pž-62/2022 od 31. kolovoza 2022. godine

2. Pž-3141/2022 od 20. srpnja 2022. godine

3. U-III/3062/2019 od 3. studenog 2020. godine

4. U-III/3538/2018 od 12. studenog 2020. godine