17. listopada 2024., Sud Europske unije u Luxembourgu (dalje u tekstu: Sud) objavio je priopćenje za medije broj 181/24 u svezi presude donesene u predmetu C-159/23 povodom zahtjeva za prethodnu odluku 1 temelju članka 267. UFEU-a, koji je uputio Savezni vrhovni sud Njemačke (njem. Bundesgerichtshof). Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 1. stavaka 1. do 3. i članka 4. stavka 1. točke (b) Direktive 2009/24/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2009. o pravnoj zaštiti računalnih programa (SL 2009., L 111, str. 16.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 268., u daljnjem tekstu: Direktiva) 2.
Zahtjev je upućen u okviru spora između, s jedne strane, društva Sony Computer Entertainment Europe Ltd (u daljnjem tekstu: Sony), društva koje među ostalim distribuira konzole za videoigre PlayStation i igre za te konzole, te, s druge strane, društava Datel Design and Development Ltd i Datel Direct Ltd (u daljnjem tekstu zajedno nazvani: Datel), grupe društava koja razvija, proizvodi i distribuira softvere, kao i njihovih direktora, u vezi s time da su potonji navodno povrijedili Sonyjevo isključivo pravo da odobri svaku izmjenu računalnog programa kojega je to društvo nositelj.
Okolnosti spora
Sony je društvo sa sjedištem u Ujedinjenom Kraljevstvu i nositelj je isključive licencije za Europu prodaje igraće konzole PlayStation, kao i igre za te konzole. Sony je tako do 2014. godine prodavao, među ostalim, PlayStationPortable (PSP) i igru „MotorStorm: Arctic Edge” osmišljenu za tu konzolu.
Datel, također sa sjedištem u Ujedinjenom Kraljevstvu, razvija, proizvodi i prodaje softvere, osobito dodatke za Sonyjeve igraće konzole, među kojima je softver „Action Replay PSP” te uređaj Tilt FX koji omogućuje upravljanje PSP-om mijenjanjem njegova položaja u prostoru.
Sony, kao tužitelj, u glavnom prvostupanjskom postupku pred Zemaljskim sudom u Hamburgu, Njemačka (njem. Landgericht Hamburg) zahtijevao je da se Datelu zabrani prodaja njegovih softvera koji su osmišljeni tako da funkcioniraju sa Sonyjevim igrama i igraćim konzolama.
U tom postupku društvo Sony je, među ostalim, tvrdilo da putem uređaja i softvera društva Datel korisnici na nezakonit način s obzirom na autorsko pravo preoblikuju softvere na kojima se temelji ta igra. U tom je pogledu, među ostalim, zahtijevalo prestanak stavljanja na tržište tih uređaja i računalnih programa kao i naknadu navodno pretrpljene štete.
Presudom od 24. siječnja 2012. Zemaljski sud u Hamburgu djelomično je prihvatio Sonyjeve zahtjeve. Međutim, protiv te je presude podnesena žalba Visokom zemaljskom sudu u Hamburgu, Njemačka (njem. Oberlandesgericht Hamburg), koji je u cijelosti odbio Sonyjevu tužbu.
Na presudu Visokog zemaljskog suda u Hamburgu, Sony je podnio reviziju Saveznom vrhovnom sudu Njemačke (njem. Bundesgerichtshof), koji je pak istaknuo kako ishod te revizije ovisi o tome povređuje li se upotrebom softvera društva Datel isključivo pravo na izmjenu računalnog programa, u smislu članka 69.c točke 2. UrhG-a, čiji je nositelj društvo Sony. Međutim, primjena te odredbe u glavnom postupku ovisi o tumačenju članka 1. stavaka 1. do 3. i članka 4. stavka 1. točke (b) Direktive 2009/24.
Stoga se, kao prvo, postavlja pitanje utječe li korištenje softvera društva Datel na područje primjene zaštite računalnog programa ako se ne mijenja izvorni ili objektni kod tog programa ili njegova reprodukcija, nego drugi računalni program, koji se izvodi istodobno sa zaštićenim računalnim programom, mijenja sadržaj varijabli koje je zaštićeni računalni program smjestio u radnu memoriju tog računala i koje koristi prilikom izvođenja tog programa. Sud koji je uputio zahtjev u tom se kontekstu pita je li sadržaj takvih varijabli obuhvaćen područjem primjene zaštite autorskog prava na računalnom programu.
Kao drugo, potrebno je pojasniti doseg pojma „izmjena” u smislu članka 4. stavka 1. točke (b) Direktive, osobito kako bi se saznalo obuhvaća li taj pojam situaciju u kojoj se ne mijenja izvorni ili objektni kod tog programa ili njegova reprodukcija, nego drugi računalni program, koji se izvodi istodobno sa zaštićenim računalnim programom, mijenja sadržaj varijabli koje je zaštićeni računalni program smjestio u radnu memoriju i koje koristi prilikom izvođenja tog programa.
Stoga je Savezni vrhovni sud Njemačke odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Zadire li se u područje zaštite računalnog programa u skladu s člankom 1. stavcima 1. do 3. Direktive [2009/24] ako se ne mijenja objektni ili izvorni kod računalnog programa ili njegove reprodukcije, nego drugi program koji se izvodi istodobno sa zaštićenim računalnim programom mijenja sadržaj varijabli koje je zaštićeni računalni program smjestio u radnu memoriju i koje koristi prilikom izvođenja tog programa?
2. Je li riječ o izmjeni u smislu članka 4. stavka 1. točke (b) Direktive [2009/24] ako se ne mijenja objektni ili izvorni kod računalnog programa ili njegove reprodukcije, nego drugi program koji se izvodi istodobno sa zaštićenim računalnim programom mijenja sadržaj varijabli koje je zaštićeni računalni program smjestio u radnu memoriju i koje koristi prilikom izvođenja tog programa?”
Obrazloženje presude Suda
Odgovarajući na postavljeno, gore citirano prethodno pitanje, Sud je donio presudu iz koje proizlazi sljedeće.
Na prvom mjestu, pozivajući se na točku 41. mišljenja nezavisnog odvjetnika Macieja Szpunara od dana 25. travnja 2024. danog u ovom predmetu 3, sustav zaštite računalnih programa koji je uspostavio zakonodavac Europske unije ima za cilj, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 2. Direktive, zaštititi autore programa od neodobrenog reproduciranja tih programa, koje je postalo vrlo lako i jeftino u digitalnom okruženju, kao i od prodaje njihovih „piratskih” kopija. Time se podsjeća na to da razvoj računalnih programa zahtijeva ulaganje znatnih ljudskih, tehničkih i financijskih resursa, dok se računalni programi mogu kopirati za samo dio troška koji je bio potreban za njihovu neovisnu izradu.
Nasuprot tomu, kao što to proizlazi iz točaka 3.6. i 3.12. obrazloženja Prijedloga direktive Vijeća o pravnoj zaštiti računalnih programa, iznesenog 5. siječnja 1989. (SL 1989., C 91, str. 4.), na kojem se temelji Direktiva 91/250, pravno uređenje zaštite računalnih programa ne dodjeljuje monopol koji sprječava neovisno stvaranje i stoga ne koči tehnički napredak.
Osim toga, kako proizlazi iz obrazloženja presude Suda, konkurenti autora računalnog programa, od trenutka kada im je neovisna analiza omogućila da utvrde korištene ideje, pravila ili načela, imaju potpunu slobodu kreirati vlastitu provedbu kako bi stvorili kompatibilne proizvode. Povrh toga, mogu iskoristiti istu ideju, ali bez upotrebe istog izražaja kao i drugi zaštićeni programi.
Nadalje, kao što je to navedeno u uvodnoj izjavi 10. Direktive, funkcija računalnog programa je da komunicira i radi zajedno s drugim komponentama računalnog sustava i s korisnicima te je u tom smislu potrebna logična i prema potrebi fizička unutarnja povezanost i interakcija kako bi se omogućilo svim elementima softvera i hardvera da rade s drugim softverom i hardverom i s korisnicima na sve načine na koje bi trebali funkcionirati.
U ovom slučaju, u obrazloženju svoje presude ističe se kako sud koji je uputio zahtjev primjećuje da je program društva Datel korisnik instalirao na konzolu PSP te da se izvodi istodobno sa softverom za igru. Dodaje da taj softver ne mijenja ili ne reproducira ni objektni kod ni izvorni kod ni unutarnju strukturu i organizaciju softvera društva Sony koji se upotrebljava na konzoli PSP, nego samo mijenja sadržaj varijabli koje su igre društva Sony privremeno unijele u živu memoriju konzole PSP, a koje se koriste tijekom izvođenja igre, tako da se ona izvodi na temelju tih varijabli izmijenjenog sadržaja.
Osim toga, kao što to proizlazi iz obrazloženja odluke kojom se upućuje prethodno pitanje, čini se da softver društva Datel, s obzirom na to da samo mijenja sadržaj varijabli koje je unio računalni program zaštićen u živoj memoriji računala i kojima se taj program koristi tijekom njegova izvođenja, ne omogućuje kao takav reproduciranje tog programa ni njegova dijela, nego, naprotiv, pretpostavlja da se taj program izvodi u isto vrijeme. Kao što je to u biti istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 48. svojeg mišljenja, sadržaj varijabli stoga predstavlja element navedenog programa s pomoću kojeg korisnici upotrebljavaju funkcionalnosti takvog programa, koji nije zaštićen kao „oblik izražaja” računalnog programa u smislu članka 1. stavka 2. Direktive, a što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.
S obzirom na prethodna izložena razmatranja, na prvo pitanje Sud je odgovorio kako članak 1. stavke 1. do 3. Direktive treba tumačiti na način da zaštita koja se dodjeljuje tom Direktivom ne obuhvaća sadržaj varijabilnih podataka koje je zaštićeni računalni program smjestio u radnu memoriju računala i koje taj program koristi prilikom svojeg izvođenja, s obzirom na to da taj sadržaj ne omogućuje reproduciranje ili kasniju izradu takvog programa.
Slijedom izloženog, Sud je na postavljeno prethodno pitanje odgovorio kako slijedi:
„Članak 1. stavke 1. do 3. Direktive 2009/24/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2009. o pravnoj zaštiti računalnih programa treba tumačiti na način da:
zaštita koja se dodjeljuje tom direktivom ne obuhvaća sadržaj varijabilnih podataka koje je zaštićeni računalni program smjestio u radnu memoriju računala i koje taj program koristi prilikom svojeg izvođenja, s obzirom na to da taj sadržaj ne omogućuje reproduciranje ili kasniju izradu takvog programa.“
S obzirom na odgovor na prvo pitanje, drugo pitanje postalo je irelevantno.
Maja Bilić Paulić, odvjetnica
IZVORI:
^ 1 Prethodni postupak omogućuje sudovima država članica da u okviru postupka koji se pred njima vodi upute Sudu pitanja o tumačenju prava Unije ili o valjanosti akta Unije. Sud ne rješava spor pokrenut pred nacionalnim sudom. Na nacionalnom je sudu da predmet riješi u skladu s odlukom Suda. Ta odluka jednako obvezuje i druge nacionalne sudove pred kojima bi se moglo postaviti slično pitanje.
^ 2 Članak 1. stavci 1. do 3. te direktive predviđa:
„1. U skladu s odredbama Direktive države članice zaštićuju računalne programe autorskim pravom kao književna djela u smislu Bernske konvencije. Za potrebe ove Direktive pojam ‚računalni program’ obuhvaća i pripremni dizajnerski materijal. Zaštita u skladu s ovom Direktivom primjenjuje se na izražaj računalnog programa u bilo kojem obliku. Ideje i načela na kojima se zasniva bilo koji element računalnog programa uključujući one na kojima se zasnivaju njihova sučelja nisu zaštićeni autorskim pravom prema ovoj Direktivi.
Računalni program zaštićen je ako je izvoran u smislu da predstavlja autorovu vlastitu intelektualnu tvorevinu. Nijedan se drugi kriterij ne primjenjuje u određivanju njegove podobnosti za zaštitu.”
Člankom 4. stavkom 1. navedene Direktive predviđa se:
„Podložno odredbama članaka 5. i 6. isključiva prava nositelja prava u smislu članka 2. uključuju pravo izvršiti ili odobriti:
[...]
(b) prijevod, prilagodbu, obradu i bilo koju drugu izmjenu računalnog programa i reproduciranje rezultata tih postupaka, ne dovodeći u pitanje prava osobe koja mijenja program;
[...]”
^ 3 Cjeloviti tekst mišljenja nezavisnog odvjetnika od dana 25. travnja 2024. na hrvatskom jeziku dostupno je na sljedećoj poveznici: https://curia.europa.eu/juris/document/document.jsf?text=&docid=285207&pageIndex=0&doclang=HR&mode=req&dir=&occ=first&part=1&cid=3575329