Profesionalni sportaši i treneri u statusu radnika u insolvencijskim postupcima

1. Uvod

Sportaši su najvažnije fizičke osobe u sustavu sporta u Republici Hrvatskoj te općenito u svijetu. Nakon sportaša druga najvažnija fizička osoba u sustavu sporta je trener koji sportaša priprema za natjecanje i vodi na natjecanju. U krajnjoj liniji, sportaši i treneri su fizičke osobe bez kojih bi sportski klub kao pravna osoba  teoretski mogao postojati, ali ne bi nikako mogao sudjelovati u sportskom natjecanju pojedinog sporta iz nomenklature sportova.  

U članku pod naslovom “Načini rješavanja spora vezanog uz izvršenje obveza iz ugovora sklopljenog sa sportašem”¹, istaknuli smo da je potpuno opravdano što čl. 11. st. 12. Zakona o sportu propisuje da se u slučaju stečaja sportskog kluba ugovor sklopljen sa sportašem koji djelatnost obavlja kao samostalnu sportsku djelatnost izjednačuje s ugovorom o radu. Tako tražbine sportaša postaju tražbine stečajnih vjerovnika prvog višeg isplatnog reda te se nalaze u istom isplatnom redu kao i preostale tražbine radnika i prijašnjih dužnikovih radnika nastale do otvaranja stečajnog postupka.

U tom su smislu, vrlo važne dva nedavna rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske: posl. br. Pž-3700/2024-4 i Pž-3702/2024-2, kojima se tražbine bivših profesionalnih nogometaša i trenera stečajnog dužnika RNK Split s. d. d. u stečaju iz Splita, svrstavaju među stečajne vjerovnike prvog višeg isplatnog reda. Osim toga, spomenuta rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje: VTS RH) vrlo su zanimljiva iz nekoliko drugih razloga. Prvi razlog je tumačenje odredbe čl. 11. st. 12. Zakona o sportu, a drugi je razlog izjednačavanje pravnog statusa tražbina sportaša i trenera u stečajnom postupku, unatoč tome što u Zakonu o sportu postoji jasna distinkcija između pojmova sportaša i trenera.

Hoće li predmetna rješenja konačno ustaliti sudsku praksu u pogledu pravne kvalifikacije ugovora profesionalnog sportaša i trenera u predstečajnom i stečajnom postupku te eventualno biti okidač za izmjene i/ili dopune Zakona o sportu u dijelu o radnopravnom položaju sportaša i trenera?

2. Analiza najnovije sudske prakse Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske

U važećem hrvatskom Zakonu o sportu², postoje profesionalni sportaš i sportaš amater. Profesionalni sportaš je onaj sportaš koji se bavi sportskim djelatnostima sudjelovanja u sportskom natjecanju i sportskoj pripremi kao osnovnim zanimanjem, dok je sportaš amater osoba koja se bavi sportskom djelatnošću i sudjeluje u službenom sportskom natjecanju, a nije profesionalni sportaš. Sportski klub sa sportašem zaključuje: a) ugovor o radu ili b) ugovor o profesionalnom igranju ili c) stipendijski ugovor. S druge strane, u Zakonu o sportu ne postoji podjela na trenere profesionalce i trenere amatere, nego se definiraju kvalifikacije trenera, te se  uvodi sustav licenciranja trenera. Sportski klub s trenerom zaključuje: a) ugovor o radu ili b) ugovor o profesionalnom treniranju ili c) neki drugi ugovor.

Što se tiče radnopravne i socijalnopravne zaštite, profesionalni sportaši su u povoljnijem položaju od trenera jer je, na primjer čl. 11. Zakona o sportu precizno propisan ugovorni odnos i status sportaša³, dok za trenera važi općenita odredba o obvezi sklapanja ugovora.

U stečajnom postupku nad dužnikom RNK SPLIT s. d. d. u stečaju iz Splita, VTS RH je spomenutim rješenjima preinačio rješenje Trgovačkog suda u Splitu posl. br. St-262/2023-69 od 26. srpnja 2024. te tražbine stečajnih vjerovnika profesionalnih igrača i trenera svrstao u I. viši isplatni red - tražbine radnika i prijašnjih dužnikovih radnika nastale do otvaranja stečajnog postupka iz radnog odnosa (čl. 138. st. 1. Stečajnog zakona).⁴

U obrazloženju svoje odluke, prvostupanjski sud je naveo da su odredbe čl. 11. st. 12. Zakona o sportu stupile na snagu nakon razdoblja u kojem su nastale tražbine sportaša/trenera, pa kako zakonom nije propisana retroaktivna primjena ove odredbe, njihove tražbine se ne mogu svrstati u prvi viši isplatni red, nego u drugi viši isplatni red. U prilog tom tumačenju, Trgovački sud u Splitu ističe da postoje pravomoćne sudske odluke kojima profesionalnim sportašima nije priznat status radnika (Visoki trgovački sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5204/2020-2 od 16. prosinca 2020., Pž-5205/2020-2 od 16. prosinca 2020. i Pž-1647/2021-2 od 13. travnja 2021. te Vrhovni sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1120/1995-2 od 26. studenog 1997.), a  odluka o podnesenim revizijama u ovom trenutku još uvijek nije donesena.

S druge strane, odredbu čl. 11. st. 12. Zakona o sportu drugostupanjski sud tumači potpuno drukčije od prvostupanjskog suda. Naime, VTS RH najprije utvrđuje da je ovaj stečajni  postupak otvoren pod brojem St-262/2023 od 14. ožujka 2024., pa se u njemu primjenjuje citirana odredba čl. 11. st. 12. Zakona o sportu, koja profesionalnim sportašima u slučaju vođenja stečajnog postupka nad klubom, izričito priznaje status radnika. U meritumu, VTS RH zaključuje “pri tome je neodlučno vrijeme kada su potraživanja nastala i kakav je status istim potraživanjima bio priznat u predstečajnom postupku, koji je vodio u vrijeme kada takva zakonska odredba nije postojala.”  

3. Razlozi zbog kojih odredbom čl. 11. st. 12. Zakona o sportu nisu obuhvaćeni treneri

Pažljivim čitanjem odredbe čl. 11. st. 12. Zakona o sportu, proizlazi zaključak da sportaši uživaju puno povoljniji položaj u odnosu na trenera u spornim situacijama. Naime, jedino se ugovor zaključen sa sportašem koji djelatnost obavlja kao samostalnu sportsku djelatnosti, u slučaju spora vezanog uz izvršenje obveza iz tog ugovora, smatra da je sportašem sklopljen ugovor o radu.⁵ Zašto hrvatski zakonodavac nije na jednak način zaštitio prava trenera?

Je li razlog tome općenito stajalište nadležnog Ministarstva turizma i sporta da je sportaš za vrijeme aktivnog bavljenja natjecateljskim sportom u manjoj mogućnosti biti u radnom odnosu, dok se trener u isto vrijeme poslom trenera bavi temeljem obavljanja djelatnosti bilo u radnom odnosu, bilo kao samostalnom djelatnošću i svoju temeljnu djelatnost može obavljati i karijeru graditi do mirovine.⁶

Bez obzira na sve, drugostupanjski sud je u oba spomenuta rješenja, prava trenera u konkretnom stečajnom postupku izjednačio s pravima sportaša, te tražbine trenera označio kao tražbine stečajnih vjerovnika prvog višeg isplatnog reda.⁷

4. Zaključak

U situaciji kada sportaš i trener imaju sa sportskim klubom zaključene ugovore o radu, tada su u slučaju stečaja kluba ili u slučaju spora vezanog uz izvršenje obveza iz ugovora, prava sportaša i trenera nesporno zaštićena rodnopravnim i socijalnopravnim  propisima, prvenstveno Zakonom o radu. U slučaju stečaja nogometnog kluba, sportaši i treneri imaju status radnika te se svrstavaju u prvi viši isplatni red stečajnih vjerovnika. Osim toga, mogu se koristiti pravima iz Zakona o osiguranju radničkih tražbina.⁸

Problem, međutim nastaje kada sportaš i trener obavljaju poslove u sportu na temelju sklopljenog ugovora o profesionalnom igranju ili treniranju i upisani su u Registar samostalnih sportskih djelatnosti kada imaju registriranu samostalnu sportsku djelatnost. Čl. 11. st. 12. Zakona o sportu propisuje da u slučaju stečaja kluba ili u slučaju spora vezanog uz izvršenje obveza iz ugovora sklopljenog sa sportašem koji djelatnost obavlja kao samostalnu sportsku djelatnost smatra se da je sa sportašem zaključen ugovor o radu. No spomenute odredbe ne pružaju takvu pravnu zaštitu i sigurnost i trenerima. Time su treneri objektivno stavljeni u neravnopravan položaj prema ostalim radnicima u Republici Hrvatskoj jer im kao profesionalnim trenerima nije priznat status radnika u predstečajnom i stečajnom postupku.      

dr. sc. Ante Vuković, znanstveni suradnik u polju prava