Pregled novije poredbene sudske i zakonodavne prakse, br. 3./2024.

Sažetak

Uredba (EU) 2022/2065 o jedinstvenom tržištu digitalnih usluga (Akt o digitalnih uslugama) između ostaloga uređuje problematiku pružatelja usluga vrlo velikih internetskih platformi (Very Large Online Platforms (VLOPs)) i pružatelja usluga vrlo velikih internetskih tražilica (Very Large Online Search Engines (VLOSEs)). Većina nedavno imenovanih pružatelja navedenih usluga svoj poslovni nastan ima u Irskoj, čime irsko pravo igra značajnu ulogu u vezi nacionalnog prava kojim se dodatno ili zasebno uređuje problematika mrežnog sadržaja i mrežnih usluga. Stoga je od interesa upozoriti na nedavno donesenu odluku Suda Europske unije u predmetu C-376/22 u kojoj se tumačilo načelo zemlje podrijetla u kontekstu usvajanja općih i posebnih ograničenja navedenih usluga sadržanih u zakonodavstvu država članica gdje se takve usluge pružaju, no gdje pružatelji nemaju svoje sjedište. Presuda je značajna obzirom na „poplavu“ nacionalnih propisa kojima se uređuje problematika borbe protiv protuzakonitog i štetnog sadržaja na mrežnih stranicama, a koje često uvodi značajna ograničenja i mjere uprene protiv pružatelja usluga informacijskog društva. Presuda je također bitna i izvan konteksta Europske unije s obzirom na to da se odnosi na čitav niz poslovnih entiteta koji svoje usluge pružaju na Europskom jedinstvenom digitalnom tržištu a nemaju poslovni nastan na području Unije.

U nastavku teksta sumarno se analiziraju noviteti po pitanju zakonodavne procedure usvajanja revidirane Direktive o neispravnom proizvodu te sasvim nove Direktive o popravku. Oba pravna instrumenta kontekst neispravnosti proizvoda i pravo na popravak neispravnog proizvoda promatraju iz perspektivne modernih digitalnih proizvoda i digitalne povezivosti. Obje direktive, bez obzira na znatna ograničenja u polju primjene, prisvajaju niz pravnih mehanizama kojima se štite prava potrošača te u tom smislu predstavljaju dugo iščekivani pomak u razvoju europskog prava potrošača. Po pitanju neispravnog proizvoda jedno od najinteresantnijih noviteta tiče se konteksta neispravnosti digitalnog proizvoda softvera kao usluge, dok se kod prava na popravka najviše rasprave usmjerilo na nedostatak ozbiljnijeg pokušaja uvođenja univerzalne primjene prava na popravak.

Konačno, nastavlja se praćenje europskih regulatornih nastojanja prema uspostavljanju općeg pravnog okvira umjetne inteligencije. Na europskoj razini uspostavlja se Europski ured za umjetnu inteligenciju koji neće djelovati kao zasebno tijelo odnosno agencija Europske unije, već kao odjel pridružen jednoj postojećoj Glavnoj upravi pri Europskoj Komisiji. Ured će biti zadužen za osmišljavanje i provođenje javnih politika umjetne inteligencije na europskoj razini, nadzor i praćenje primjene odnosno izvršenja Uredbe o umjetnoj inteligenciji te posebno praćenje određenih kategorija sustava umjetne inteligencije.

Pružatelji usluga informacijskog društva i načelo zemlje podrijetla

Ključne riječi: C-376/22, načelo zemlje podrijetla, pravo zemlje poslovnog nastana, Direktiva o elektroničkoj trgovini, pružatelji usluga informacijskog društva

U nedavno okončanom predmetu C-376/22, Sud Europske unije (Sud EU-a) odlučivao je o problematici primjene domaćeg prava na mrežne platforme čiji se poslovni nastan nalazi u drugoj državi članici. Sud EU-a razmatrao je primjenu načela zemlje podrijetla (country of origin) kako je oblikovano u čl. 3. Direktive 2000/31/EZ o određenim pravnim aspektima usluga informacijskog društva na unutarnjem tržištu, posebno elektroničke trgovine (Direktiva o elektroničkoj trgovini) te kako je prethodno utvrđeno u predmetu C-390/18. Navedena odredba propisuje kako je za pružatelje usluga informacijskog društva (information society service providers) mjerodavno pravo države članice poslovnog nastana neovisno u kojoj se državi članici navedena usluga pruža. Državama članicama iznimno se dopušta pravo na posebno uređenje određenih segmenata poslovanja odnosno propisivanje posebnih mjera s ciljem zaštite javnog interesa (zdravlje, sigurnost, zaštita potrošača). U takvom slučaju država članica dužna je o posebnim zakonodavnim mjerama prethodno izvijestiti Europsku komisiju i države članice u kojima sjedište imaju oni pružatelji usluga informacijskog društva na koje se takve mjere odnose.

Nakon što je Austrija 2021. godine donijela poseban zakon kojim se uređuje moderiranje sadržaja na mrežnim platformama, nekoliko velikih IT, odnosno BigTech kompanija (Meta Platforms Ireland, Google Ireland i TikTok) s poslovnim sjedištem u Irskoj ustalo je sa zahtjevom na utvrđenje kako se austrijsko zakonodavstvo, temeljem načela zemlje podrijetla, ne primjenjuje na njihovo poslovanje. Sasvim konkretno, austrijsko zakonodavstvo zahtijevalo je od nositelja platforme da uspostavi sustav obavještavanja u slučaju pojave potencijalnog nezakonitog sadržaja na platformi i sustav polugodišnjeg izvještavanja o poduzetim mjerama sprječavanja nezakonitog sadržaja na platformi. Austrijski Vrhovni upravni sud uputio je Sudu EU-a zahtjev za prethodnu odluku po pitanju primjenjivosti austrijskog prava na one pružatelje usluga informacijskog društva koji nemaju sjedište u Austriji.

Sud EU-a je naglasio značaj načela zemlje podrijetla kao mehanizma zaštite sloboda pružanja usluga informacijskog društva. Postojanje više mjerodavnih nacionalnih pravila potencijalno dovodi do dokidanja navedene slobode i ugrožavanja pravne sigurnosti pružatelja usluga informacijskog društva te je stoga nužno slijediti načelo uređeno u Direktivi o elektroničkoj trgovini. Kada je riječ o iznimnim mjerama kojima se dopušta ograničenje navedene slobode kroz posebno nacionalno normiranje, Sud EU-a je precizirao kako je potrebno na bazi pojedinačnog slučaja utvrditi konkretnu potrebu da se razriješi neka potencijalno ugrožavajuća situacija u odnosu na javni interes. Takva mjera odnosi se samo i isključivo na tako određenu situaciju i za tako prepoznatu svrhu (against a given information society service). Opća pravila propisana općim aktom koja se u jednakoj mjeri odnose na sve pružatelje usluga informacijskog društva ne zadovoljavaju prethodno iznesene kriterije dopuštenosti i opravdanosti odstupanja od načela zemlje podrijetla. Stoga ona opća pravila odnosno ograničenja domaćeg prava treće države članice (ili treće države) koja odstupaju od domaćeg prava države članice u kojoj se nalazi poslovno sjedište pružatelja usluge informacijskog društva nisu primjenljiva na takve pružatelje usluga informacijskog društva.

Novine u vezi izmjena i dopuna Direktive o neispravnom proizvodu

Ključne riječi: Prijedlog Direktive o odgovornosti za neispravne proizvode, softver otvorenog koda, kibernetička nesigurnost kao neispravnost, softver kao usluga, izgubljene ili oštećene datoteke, licencijski ugovori za krajnjeg korisnika

O temi Prijedloga Direktive o odgovornosti za neispravne proizvode već je bilo govora u br. 8./2023. ove kolumne. Riječ je o značajnim izmjenama koje problematiku odgovornosti za neispravne proizvode odnosno relevantno europsko pravo uvode u 21. stoljeće. Nedavno su Europska komisija, Europski parlament i Vijeće usuglasili svoje stavove oko predloženog teksta Prijedloga Direktive o odgovornosti za neispravne proizvode te se u nastavku teksta navode isključivo noviteti proizašli iz navedenog sporazuma.

Kao što je bio i slučaj sa pregovorima u vezi Nacrta akta o umjetnoj inteligenciji, tehnološki noviteti (alati tzv. umjetne inteligencije) koji posljednje dvije godine nadproporcionalno ulaze u sve pore svakodnevnice, utjecali su i na specifične nadopune teksta Prijedloga Direktive o odgovornosti za neispravne proizvode. Prva velika novina odnosi se na softver otvorenog koda (open-source software). Revidirana Direktiva neće se odnositi na softver otvorenog koda koji se razvija ili pruža na nekomercijalnoj osnovi, što je logično s obzirom na to da licencije otvorenoga koda obično sadržavaju klauzule u kojima se navodi da svatko ima pravo koristiti navedeni softver besplatno ali na vlastitu odgovornost. Nadalje, postignut je sporazum oko jasnije karakterizacije kibernetičkih sigurnosnih ranjivosti kao razloga za proglašenje proizvoda neispravnim. Prethodno navedena europska tijela smatrala su kako je navedena postavka poglavito relevantna za softverske proizvode i tzv. datoteke za digitalnu proizvodnju, odnosno za odgovornost proizvođača na održavanje digitalne povezanosti sa proizvodom.

Daljnji bitan novitet odnosi se na proširenje polje primjene objektivne odgovornosti proizvođača na nematerijalne proizvode, pri čemu se posebno ističu samostalni softverski proizvodi i digitalni sadržaj te tzv. softver kao usluga (Software as a Service, SAAS). Posljednje navedena kategorija sve je prisutniji modalitet dijeljenja sadržaja odnosno prava na pristupanje i konzumaciju sadržaja uz naknadu. Za određeni iznos tjedne, mjesečne, godišnje ili druge kvantitativne kategorije mjerenja (primjerice, tokeni za korištenje), korisnik dobiva pravo pristupa i konzumacije određenog sadržaja, odnosno pravo korištenja određenih alata umjetne inteligencije u svrhu izrade digitalnih uradaka. Bit će interesantno za razmotriti hoće li se imenovana kategorija digitalnog sadržaja također odnositi i na onaj digitalni sadržaj zaštićen licencijskim ugovorima za krajnjeg korisnika (End-User Licence Agreement, EULA) sporazumima. Navedena kategorija često se koristi u praksi dijeljenja različitog audio-video sadržaja, kao što je slučaj sa velikim mrežnim dućanima knjiga, video igara, filmova i glazbe. Iako potrošači „kupuju“ navedene proizvode (e-knjiga, e-film, i sl.) te imaju pravo pristupa proizvodima kroz digitalnu mrežnu uslugu zatvorenog tipa, potrošači ne postaju vlasnici takvog digitalnog sadržaja već samo korisnici odnosno nositelji prava pristupa i konzumacije. U slučaju da, primjerice, određeni naslov prestane biti raspoloživ na katalogu određenog pružatelja usluge e-knjižare, sasvim je razvidno kako će potrošač trajno izgubiti pravo pristupa e-knjizi za koju je prethodno platio navedeni iznos naknade istom pružatelju usluge e-knjižare. Još će interesantnije biti pitanje odgovornosti proizvođača za kopiju digitalnog proizvoda (koja se, primjerice, izrađuje upravo kako bi se potrošač osigurao za prethodno navedeni slučaj (prethodno opisana praksa gubitka e-knjiga postoji, uključujući i sudske epiloge)).

U vezi s prethodno navedenim stavkama također je zanimljivo kako se novim sporazumom precizira i važenje načela objektivne odgovornosti proizvođača za štetu koja proizlazi iz izgubljenih ili (trajno) oštećenih datoteka. Navedena odredba izrazito je relevantna za čitav niz pružatelja digitalnih usluga (softver kao usluga), poglavito onih koji koriste podatke korisnika odnosno kojima korisnici povjeravaju pohranu svojih podataka. S obzirom na sve veću popularnost mrežnih tržišta, objektivna odgovornost djelomično se proširuje i na mrežna tržišta, a, neovisno o tome je li riječ o mrežnom ili klasičnom tržištu, pružatelji usluga u obvezi su imenovati ekonomske operatore koji imaju poslovni nastan unutar Europske unije (što je uobičajena mjera za sve poduzetnike iz trećih zemalja koji žele participirati na Europskom jedinstvenom tržištu).

Slično kako se i očekuje za Uredbu o umjetnoj inteligenciji, pretpostavlja se da će revidirana Direktiva biti prihvaćena u travnju tekuće godine te kako će u primjeni biti od 2026. godine.

Novine u vezi europskog prava na popravak

Ključne riječi: Direktiva o popravku, pravo na popravak, mogućnost popravka, ekonomski operater sa poslovnim nastavnom unutar EU-a, pristup neovisnih popravljača

Europsko pravo svjedoči još jednom temeljnom pravu u nastajanju: pravu na popravak. Konkretnije, prijedlog Direktive o zajedničkim pravilima za promicanje popravka robe (Direktiva o popravku) uvodi obvezu popravljanja određenih kategorija proizvoda uz naknadu. Takvo pravo nudi se u slučaju kada se neispravnost uoči nakon proteka jamstvenog roka prodavatelja utvrđenog Direktivom o prodaji robe (Direktiva (EU) 2019/771 o određenim aspektima ugovora o kupoprodaji robe) te ako je riječ o skrivenoj mani robe odnosno mani koja nije postojala kada je proizvod preuzet. Popravljači će biti dužni ponuditi sve relevantne informacije u vezi popravka (uključujući i cijenu) kroz tzv. Europski obrazac za informacije o popravku (European Repair Information Form), koje proizvođač mora staviti na raspolaganje potrošačima na njihov zahtjev.

U skladu s prethodno analiziranim instrumentom, Prijedlog direktive o popravku izvorno postavlja niz obveza na strani proizvođača dobara. Dobra se shvaćaju kao opipljive pokretne stvari, uključujući i one koje sadržavaju ili su međusobno povezane sa digitalnim sadržajem ili digitalnom uslugom (pametni uređaji, digitalna povezivost, i sl.). Proizvođači postaju obvezni popraviti one proizvode odnosno komponente koji spadaju u kategoriju mogućnosti popravka (reparability requirements) i koji su sadržani u II. Aneksu. Navedena kategorija predstavlja set preduvjeta koji moraju biti prethodno zadovoljeni. Potrebno je da se uređaj može popraviti, da postoji dostupnost rezervnih dijelova, da je neispravan proizvod moguće rastaviti prilikom popravljanja, da postoje dostupne informacije o popravku, da postoje dostupni alati potrebni za popravak, i sl.

Riječ je o pravnom mehanizmu koji je već implementiran u određenim sektorima, kao što je riječ s određenim aparatima tzv. bijele tehnike, serverima za pohranu podataka, i sl. No za razliku od postojeće sektorske regulative koja nastoji olakšati preduvjete za popravak određenih proizvoda, Prijedlog Direktive o popravku uvodi konkretnu obvezu proizvođača na popravak proizvoda. Istovremeno, postojeće zakonodavstvo utječe na navedenu obvezu na način da je ona ograničena uvjetima koje određeni sektorski akt nameće (primjerice, dostupnost rezervnih dijelova kroz određeni period, dostupnost korisničke podrške kroz određeni period, i sl.).

Bitan segment zaštite europskih potrošača također se očituje i u obvezi proizvođača iz trećih zemalja da prethodno nastupu na Europskom jedinstvenom tržištu imenuju ekonomskog operatora sa poslovnim nastanom unutar Europske unije koji preuzima odgovornost za ispunjenje obveze na popravak neispravnog proizvoda. U slučaju propusta imenovanja takve osobe odgovaran je uvoznik odnosno distributer proizvoda. Kao i u prethodno analiziranom instrumentu, europski zakonodavac horizontalno primjenjuje ovaj bitan pravni mehanizam zaštite potrošača na način da europskim građanima olakšava i pospješuje mogućnost ostvarivanja svojih prava. Dodatan bitan segment zaštite potrošača očituje se i kroz prijedlog uspostave digitalnih nacionalnih platformi za popravak koje će potrošačima ponuditi izravnu poveznicu sa popravljačima te otvoriti mogućnost usporedbe različitih usluga popravka. Konačno, potrošačima se ujedno nudi i prioritet prava na popravak unutar posebnog jamstvenog perioda od dodatne godine dana.

Čitatelji ove kolumne u prošlim su brojevima imali priliku čitati (primjerice, br. 1./2024.) o problematici popravka proizvoda kada ga provode neovisni popravljači. Prijedlog direktive o popravku vodi računa o postojećoj praksi Suda EU-a te uvodi obvezu proizvođača da neovisnim popravljačima osigura pristup rezervnim dijelovima te informacijama i alatima potrebnim za popravak proizvoda odnosno komponentni navedenih u II. Aneksu.

Prijedlog direktive o popravku također sadrži i mogućnosti korištenja zamjenskog uređaja dok se osnovni proizvod ne popravi, ali također predviđa i mogućnost da se neispravan proizvod zamjeni sa rabljenim „osvježenim“ proizvodom (ustaljena praksa za određene kategorije proizvoda, kao što su pametni uređaji poput mobitela i laptopa). Konačno, od država članica se očekuje da promiču kulturu popravka starijih proizvoda na način da uz svaki popravak osiguraju određene popuste, ponude porezne olakšice za servisne usluge odnosno usluge popravka, nude edukativne programe u vezi popravaka proizvoda, i sl. Sve navedeno, paralelno s prethodno opisanim instrumentom Direktive o neispravnom proizvodu, pridonosi javnoj politici kružne ekonomije i održivosti kojoj Europska unija pridaje punu pažnju u svim sektorima normiranja.

Europski ured za umjetnu inteligenciju

Ključne riječi: umjetna inteligencija, Europski ured za umjetnu inteligenciju, modeli umjetne inteligencije za opću namjenu, javne politike umjetne inteligencije, provedba Uredbe o umjetnoj inteligenciji

Odlukom Europske komisije uspostavlja se tzv. Europski ured za umjetnu inteligenciju (EUUI, European Artificial Intelligence Office, AI Office). Osnovna svrha EUUI-ja u ovome trenutku očituje se kroz nominaciju EUUI-ja kao tijela zaduženog za pripremu i provedbu implementacije (nadzor, primjena i izvršenje) Uredbe o umjetnoj inteligenciji (jednom kada ona bude donesena odnosno počne proizvoditi pravne učinke), odnosno zaduženog za razvoj i koordinaciju javnih politika umjetne inteligencije na europskoj razini. EUUI neće djelovati kao zasebna agencija već je zamišljen kao odjel unutar postojeće strukture Komisije (pridruženo Glavnoj upravi za komunikacijske mreže, sadržaj i tehnologiju).

Sasvim je izvjesno kako je na djelokrug zamišljenih aktivnosti EUUI-ja utjecao trijalog i razvoj alata umjetne inteligencije, a što se posebno očituje kroz specificirana zaduženja Ureda po pitanju razvoja alata, metodologija i mjerila za evaluaciju tzv. modela umjetne inteligencije za opću namjenu (general-purpose AI models) i pravila za njihovo korištenje. Poseban naglasak postavlja se na velike modele (odnosno baze) umjetne inteligencije za opću namjernu koji sa sobom nose inherentne sustavne rizike, ali i visokorizične sustave umjetne inteligencije odnosno zabranjene prakse korištenja umjetne inteligencije (za detalje, vidi: poseban broj o regulaciji umjetne inteligencije, br. 10./2023., i br. 11./2023. ove kolumne).

Zanimljivo je da prijedlog Uredbe o umjetnoj inteligenciji sadrži i obvezu uspostave nacionalnih tijela zaduženih za provedbu i praćenje Uredbe. U odluci Komisije u vezi osnivanja EUUI-a jasno se ističe kako osnivanje Ureda neće dovesti do preklapanja ovlasti sa nacionalnim tijelima za provedbu (National Enforcement Bodies, NEB). Pritom se posebno ističe kako je u ovom trenutku nejasno hoće li države članice odrediti postojeće agencije za zaštitu osobnih podataka kao NEB tijela zadužena za provedbu Uredbe o umjetnoj inteligenciji, ili će, poput Španjolske, krenuti putem osnivanja zasebne agencije.

izv. prof. dr. sc. Mihael Mudrić, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu