U poglavlju Zakona o parničnom postupku koji uređuje nadležnost sudova, jedan je posebno interesantan, kako zbog svoje dikcije, tako i zbog brojne sudske prakse koja je nastala uslijed njegove primjene. Čl. 52. Zakona o parničnom postupku, u poglavlju kojim se propisuje nadležnost sudova u sporovima za naknadu štete propisuje da za suđenje u sporovima o izvanugovornoj odgovornosti za štetu, osim suda općemjesne nadležnosti, nadležan je i sud na čijem je području štetna radnja počinjena ili sud na čijem je području štetna posljedica nastupila. Ako je šteta nastala zbog smrti ili tjelesne ozljede, nadležan je, pored suda iz stavka 1. ovog članka, i sud na čijem području tužitelj ima prebivalište odnosno boravište. Obje prethodne odredbe će se primjenjivati i u sporovima protiv društva osiguranja radi naknade štete trećim osobama na temelju propisa o neposrednoj odgovornosti društva osiguranja, a u sporovima o regresnim zahtjevima po osnovi naknade štete protiv regresnih dužnika će se primjenjivati odredba prema kojoj je nadležan sud gdje je štetna radnja počinjena ili sud na čijem je području štetna posljedica nastala.
Bitno je naglasiti kako se u konkretnoj situaciji izberiva nadležnost primjenjuje na izvanugovorne odnose naknade štete, a ne ugovorne odnose. To se posebno pokazalo problematičnim u postupcima naknade štete temeljem polica osiguranja. Prvotno ćemo stoga dati pregled nekoliko odluka iz tog činjeničnog stanja.
U jednom predmetu koji se po žalbi vodio pred Županijskim sudom u Bjelovaru posl.br. Gž-2713/2012, predmet je bio zahtjev za isplatu ugovorene naknade iz ugovora o dopunskom osiguranju vozača i putnika od posljedica (invalidnost, smrt) prometne nezgode (tzv. „B“ osiguranje).
Županijski sud je zauzeo sljedeći stav: „U konkretnom slučaju ugovoreno je dopunsko osiguranje vozača i putnika od posljedica nezgode te se navedena polica u tom dijelu ima smatrati ugovorom o osiguranju osoba (B), pa je tužitelj u odnosu na tuženika osiguranik koji potražuje naknadu iz osiguranja temeljem zaključenog ugovora o osiguranju, što znači da se u predmetnoj parnici ne radi o sporu o izvanugovornoj odgovornosti za štetu, a onda se ni o prigovoru mjesne nenadležnosti nije moglo odlučiti primjenom odredbe čl. 52. Zakona o parničnom postupku.“
Isti sud je u odluci posl.br. Gž-131/2023 od 27. veljače 2023. godine zauzeo stav da nadležnost suda za zahtjev za isplatu koji je utemeljen na postojanju ugovornog odnosa osiguranja imovine se ne može određivati primjenom propisa o nadležnosti za sporove o izvanugovornoj odgovornosti za štetu. U rečenom predmetu je tužitelj od tuženika zahtijevao isplatu naknade štete na njegovom osobnom vozilu, koju je pretrpio u snažnom nevremenu praćenom obilnim ledom, a taj zahtjev tužitelj prema tuženiku temelji na sklopljenom ugovoru o osiguranju automobilskog kaska - na Polici osiguranja automobilskog kaska broj 4.
Važno je uočiti iz navedenog kako se nadležnost sagledava iz samog činjeničnog supstrata tužbe, stoga će sudovi u pravilu morati prvotno gledati tužiteljeve navode, a potom odlučiti hoće li primjenjivati odredbu iz čl. 20. st. 2. ZPP-a, odnosno oglašavati se po službenoj dužnosti nenadležnim.
U tom kontekstu je bitna odluka Županijskog suda u Dubrovniku, posl.br. Gž-971/2022 od 30. studenog 2022. godine koji je zauzeo sljedeći stav: „Neovisno o tome da li je već tužba dostavljena tuženiku na odgovor, sud se ne može po službenoj dužnosti proglasiti mjesno nenadležnim u slučaju kada se radi o izberivoj nadležnosti.“
Već je navedeno da se izberiva nadležnost primjenjuje u izvanugovornim odnosima naknade štete, a ne ugovornim. To znači da se eventualni Opći uvjeti poslovanja štetnika neće primjenjivati, odnosno nemaju utjecaj na nadležnost. Naime, u praksi Opći uvjeti sadrže klauzulu da je određeni sud nadležan u slučaju spora sa imateljem Općih uvjeta. Radi se o svojevrsnoj prorogaciji nadležnosti uređenoj odredbom čl. 70. ZPP-a. Međutim, to neće biti slučaj kod izvanugovorne odgovornosti za naknadu štete.
Tako Županijski sud u Rijeci u rješenju posl.br. Gž-424/2023 od 19. svibnja 2023. godine navodi da okolnost da tužiteljica nije sa tuženikom u nikakvom ugovornom odnosu, na nju se ne primjenjuju Opći uvjeti, jer se radi o izvanugovornoj odgovornosti za naknadu štete.
Kriterij kojim se tužitelji moraju voditi prilikom izbora su dakle ili nadležnost suda gdje je štetna radnja počinjena ili gdje je nastupila štetna posljedica. To ne podrazumijeva nadležnost suda gdje se oštećeni liječio, dakle ta okolnost neće biti odlučna prilikom odlučivanja o mjesnoj nadležnosti (kako kaže rješenje Županijskog suda u Varaždinu, posl.br. Gž-1034/2022 od 22. kolovoza 2022. godine). Kod objava na internetskim portalima, smatra se da je šteta nastala na području gdje tužitelj živi i ima prebivalište, kao što stoji, npr. u rješenju Županijskog suda u Dubrovniku, posl.br. Gž-396/2021 od 5. svibnja 2021. godine.
U postupcima gdje je Republika Hrvatska tuženik postoje određena odstupanja (ili barem, pokušaji) od ustaljene sudske prakse. Naime, odredba iz čl. 48. st. 3. ZPP-a propisuje da je za suđenje u sporovima protiv Republike Hrvatske općemjesno nadležan sud na čijem području tužitelj ima prebivalište, odnosno sjedište u Republici Hrvatskoj. Ako tužitelj nema prebivalište, odnosno sjedište u Republici Hrvatskoj za suđenje u sporovima protiv Republike Hrvatske općemjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi Hrvatski sabor.
To je dosljedno primjenjivo kada je u pitanju općemjesna nadležnost, odnosno spor za koji ne vrijede pravila o isključivoj nadležnosti i elektivnoj nadležnosti.
Tako je u predmetu gdje je tužiteljica pokrenula parnični postupak protiv Republike Hrvatske radi isplate neisplaćenih poticaja, Županijski sud u Šibeniku rješenjem posl.br. Gž-156/2022 istaknuo kako suprotno ocjeni žalitelja ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud, imajući u vidu da u ovom predmetu, prema činjeničnim navodima tužbe, predmet spora predstavlja zahtjev tužiteljice protiv Republike Hrvatske radi isplate neisplaćenih sredstava s temelja poticaja za vremensko razdoblje od 2015. do 2020. godine - pravilno zaključio da je za suđenje u ovom sporu stvarno i mjesno nadležan Općinski sud u Osijeku, a s obzirom na to da tužiteljica ima prebivalište na području teritorijalne nadležnosti Općinskog suda u Osijeku, a ne na području Općinskog građanskog suda u Zagrebu, prvostupanjski sud je ispravno odlučio kada se oglasio mjesno nenadležnim.
S druge strane, u predmetima izvanugovorne naknade štete protiv Republike Hrvatske, odredba iz čl. 48. st. 3. figurira kao lex generali odredbi iz čl. 52. ZPP-a.
Vrhovni sud je u dvjema odlukama kada je odlučivao o sukobu nadležnosti, posl.br. Gr1-418/2015 od 20. studenog 2015. i Gr1-160/2015 od 15. travnja 2015. godine dao jasan stav da u situacijama kada se traži naknada štete zbog neadekvatnih uvjeta u zatvoru, štetna radnja je počinjena na lokaciji gdje se nalazi taj zatvor, pa ako je njegova lokacija različita od mjesta prebivališta tužitelja, odnosno oštećenika, postoji elektivna nadležnost tih dvaju sudova.
Isto se odnosi i na izvanugovornu odgovornost za naknadu štete radi nezakonitih i nepravilnih radnji tijela državne uprave, pri čemu, ako je uzrok naknade štete neki akt koji je izdalo određeno tijelo, tada se smatra da je štetna radnja počinjena u sjedištu tijela koje je predmetni akt izdalo.
Filip Galić, odvjetnik
Izvori:
1. Gž-2713/2012
2. Gž-131/2023 od 27. veljače 2023. godine
3. Gž-971/2022 od 30. studenog 2022. godine
4. Gž-424/2023 od 19. svibnja 2023. godine
5. Gž-1034/2022 od 22. kolovoza 2022. godine
6. Gž-396/2021 od 5. svibnja 2021. godine
7. Gž-156/2022
8. Gr1-418/2015 od 20. studenog 2015.
9. Gr1-160/2015 od 15. travnja 2015. godine
