Migracije i prisilna kretanja stanovništva predstavljaju jedno od najvažnijih pravnih i političkih pitanja suvremenog svijeta. U tom kontekstu, zaštita prava migranata, osobito onih koji traže međunarodnu zaštitu, postaje ključno pitanje međunarodnog prava o ljudskim pravima. Jedan od najvažnijih standarda u tom pogledu je zabrana kolektivnog protjerivanja stranaca, sadržana u članku 4. Protokola br. 4 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje u tekstu EKLJP). Ova odredba, ima duboke implikacije u pogledu prava na individualnu procjenu, učinkovit pristup pravdi, te zaštitu od arbitrarnih i diskriminatornih praksi država.
Iako Sjedinjene Američke Države (dalje u tekstu: SAD) nisu članice Vijeća Europe niti su potpisnice EKLJP-a, njihova migracijska politika (osobito na južnoj granici) sve češće dovodi u pitanje međunarodne standarde ljudskih prava. Analiza američke prakse u pogledu članka 4. Protokola br. 4 može pomoći u prepoznavanju univerzalnih standarda zaštite stranaca i potrebi njihove dosljedne primjene.
Pravni okvir zabrane kolektivnog protjerivanja stranaca jasno definira da se zabrana odnosi na svaku mjeru kojom se skupina stranaca uklanja iz države bez individualne i nepristrane procjene okolnosti svakog pojedinca. Neovisno o načinu na koji se provodi, postupak protjerivanja mora omogućiti strancima pravičan postupak, mogućnost iznošenja svojih razloga protiv udaljenja, pristup pravnoj pomoći i pravo na učinkovito pravno sredstvo. Sudska praksa Europskog suda za ljudska prava (dalje u tekstu: ESLJP) zauzela je čvrst stav da se čak i formalna prisutnost pojedinačnih odluka može smatrati kolektivnim protjerivanjem ako je postupak bio samo prividan ili bez stvarne procjene okolnosti. U slučaju Hirsi Jamaa i dr. protiv Italije, ESLJP je istaknuo da zabrana vrijedi i izvan teritorija države, ako ona ima efektivnu kontrolu nad osobama, primjerice, kada se migranti nalaze na brodu kojim upravlja državna vlast.
SAD, iako nisu potpisnice Europske konvencije, svojim migracijskim praksama postavljaju pitanja u kontekstu međunarodnog prava, naročito u pogledu zabrane kolektivnog protjerivanja. Analizom nekoliko ključnih mjera i izvršnih uredbi, vidljivo je da postoje elementi koji se protive ovom međunarodnom standardu. Primjerice, u ožujku 2020. za vrijeme pandemije COVID-19 virusa administracija tadašnjeg i sadašnjeg američkog predsjednika Donalda J. Trumpa aktivirala je javnozdravstvenu odredbu Title 42, koja je omogućila trenutno udaljenje migranata s američke granice pod izlikom zaštite od širenja zaraznih bolesti. Unatoč tome što je mjera bila inicijalno zamišljena kao privremena, ona je trajala više od tri godine, koja je rezultirala deportacijom više od 2,8 milijuna stranaca, među kojima su bili i tražitelji azila, žene, djeca i druge ranjive skupine.
Tijekom primjene Title 42, migranti nisu imali pristup pokretanju postupka traženja azila, što je u suprotnosti s međunarodnim pravom, također nisu imali pristup odvjetnicima, tumačenju ili žalbenim mehanizmima, te se cijeli proces provodio automatski, bez individualne ocjene potreba i rizika povratka. Ovakva praksa isključuje individualizirani pristup koji je temelj tog prava te promatrana kroz europske standarde, bez sumnje bi predstavljala kršenje zabrane kolektivnog protjerivanja. Osim Title 42, američke imigracijske vlasti koriste i institut tzv. expedited removal, kojim se osobe koje nezakonito prijeđu granicu mogu deportirati bez sudskog postupka, najčešće unutar 48 sati. Također, praksa poznata kao metering ograničava broj migranata koji mogu dnevno zatražiti azil, čime se mnogi vraćaju bez ikakve pravne procjene.
Izvršne uredbe Trumpove administracije i njihov pravni okvir dodatno ugrožavaju ljudska prava migranata. Prema izvješću Nacionalnog centra za imigrantska prava (NILC), izvršni nalozi donose ključne promjene koje dodatno ograničavaju ljudska prava. Primjerice, "Protecting the Meaning and Value of American Citizenship" iz 2025. godine predlaže ukidanje prava na državljanstvo po rođenju za djecu rođenu u SAD-u čiji su roditelji nedokumentirani ili imaju privremeni boravak. Izvršni nalog trebao je stupiti na snagu 19. veljače 2025., no trenutno je obustavljen zbog preliminarnih sudskih zabrana. Više saveznih država i organizacija podnijelo je tužbe tvrdeći da nalog krši Ustav, a savezni suci privremeno su zaustavili njegovu primjenu. Ova mjera bi mogla lišiti milijune djece američkog državljanstva, što je u suprotnosti s 14. amandmanom Ustava SAD-a.
Izvršni nalog "Declaring a National Emergency at the Southern Border" omogućava vojnoj službi da podrži Ministarstvo domovinske sigurnosti u provedbi imigracijskih politika, uključujući širenje zida na granici, što ugrožava temeljna ljudska i izbjeglička prava. Osim toga, "Protecting the American People Against Invasion" omogućava korištenje lokalnih vlasti za suradnju s saveznim vlastima u provedbi imigracijskih zakona, čime se ugrožava sigurnost zajednica jer migranti mogu biti manje skloni prijavljivanju zločina ili sudjelovanju u pravnom postupku zbog straha od deportacije. Dokument "Guaranteeing the States Protection Against Invasion" zatvara granicu za osobe koje traže azil, nazivajući njihov dolazak "invazijom". Takva mjera ne predviđa iznimke za osobe koje su žrtve trgovine ljudima, maloljetnike bez pratnje ili one kojima bi deportacija prijetila progonstvom ili mučenjem.
Dakle, iako su ovi nalozi formalno stupili na snagu, njihova implementacija suočava se s pravnim izazovima i žalbama koje mogu usporiti njihovu punu implementaciju.
SAD su također primijenile politiku "Remain in Mexico", koja prisiljava osobe koje traže azil da čekaju u Meksiku dok njihov slučaj prolazi kroz američki pravni sustav. Ova politika također doprinosi kolektivnom protjerivanju, jer izbjeglicama nije osigurana odgovarajuća zaštita na teritoriju SAD-a, niti im je omogućeno da imigracijski sustav pravilno procijeni njihov zahtjev za azil. Također, bez pravne zaštite, migranti u Meksiku često su izloženi nasilju i zloupotrebama, a sami procesi su često obilježeni zlostavljanjem i nesigurnošću.
U zadnje vrijeme, američki pravni sustav suočava se s izazovima koji bi mogli imati dugoročne posljedice na migracijsku politiku. Predsjednik Donald J. Trump 14. ožujka 2025., donio je proklamaciju kojom je pozvao na primjenu Zakona o stranim neprijateljima iz 1798. godine poznatijem kao "The Alien Enemies Act" zbog prijetnje koju predstavlja kriminalna organizacija Tren de Aragua (TdA). Prema administraciji, ova organizacija, koja je navodno povezana s režimom Nicolása Madura u Venezueli, optužena je za ilegalne migracije, trgovinu drogom, nasilje i druge prijetnje nacionalnoj sigurnosti SAD-a. Proklamacija omogućuje deportaciju svih državljana Venezuele starijih od 14 godina, za koje se smatra da su članovi TdA i koji nisu zakonski nastanjeni u SAD-u. Ti migranti tretiraju se kao "strani neprijatelji" i mogu biti uhićeni, zatvoreni i deportirani bez suđenja. Ova mjera izazvala je pravne kontroverze, jer se navedeni zakon tradicionalno primjenjivao u ratnim uvjetima, a ne u uvjetima mira. Iako je niži sud privremeno blokirao primjenu ove proklamacije, američki Vrhovni sud je 7. travnja 2025. odobrio nastavak deportacija, uz uvjet da se migrante obavijesti o njihovim pravima i mogućnosti osporavanja deportacije na odgovarajućem sudu. Ova odluka izazvala je podijeljene reakcije, dok administracija tvrdi da štiti nacionalnu sigurnost, kritičari upozoravaju na moguće zloupotrebe zakona i kršenje ljudskih prava migranata.
Ovaj slučaj podcrtava kako američki pravni sustav reagira na nepoštivanje prava migranata i kako se međunarodne norme mogu primijeniti u američkom kontekstu. Odluka o blokadi tih deportacija također pokazuje rastući pritisak na američke vlasti da preispitaju svoje migracijske prakse u skladu s međunarodnim pravnim standardima.
Zabrana kolektivnog protjerivanja stranaca osnovna je norma međunarodnog prava i ključna mjera zaštite stranaca od arbitrarnih i diskriminatornih postupaka. Praksu SAD-a, koja uključuje mjere poput već spomenutih Title 42, expedited removal i metering, ne treba promatrati samo u okviru nacionalnog zakonodavstva, već i kroz prizmu međunarodnih normi. U usporedbi s europskim i međunarodnim standardima, ove prakse jasno predstavljaju kršenje zabrane kolektivnog protjerivanja.
Uspostavljanje jasnih smjernica i jačanje pravne zaštite za migrante u SAD-u ključno je za usklađivanje njihove migracijske politike s međunarodnim normama i za osiguranje poštovanja ljudskih prava. Takvi pravni izazovi i sudske odluke mogu utjecati na buduće migracijske politike u SAD-u, ukazujući na važnost jačanja individualne procjene svakog slučaja i smanjenje rizika od kolektivnog protjerivanja. Ove odluke također ukazuju na značaj međunarodnih pravnih normi koje podupiru ljudska prava i zaštitu migranata, bez obzira na politički okvir ili zakonodavne promjene u pojedinim državama.
Ana Marija Đurić univ. mag. iur.
