Prema kriteriju vrste prvostupanjske presude, Visoki upravni sud Republike Hrvatske (drugostupanjski sud u upravnom sporu) odbacuje žalbu protiv presude upravnog suda:
- kojom je pojedinačna odluka javnopravnog tijela poništena ili oglašena ništavom i predmet prvi put vraćen na ponovni postupak (prva kasacijska presuda u konkretnom predmetu);
- kojom je sud naložio donošenje pojedinačne odluke koja nije donesena u propisanom roku (u predmetima šutnje uprave);
- u pogledu dijela presude u koji je uključen sadržaj sudske nagodbe.1
U praksi, dvojba o (ne)ispunjavanju ovih - vrlo jasnih - pretpostavki za odbacivanje žalbe protiv prvostupanjske presude kao nedopuštene može se javiti kod presuda koje su formulacijom izreke (poništavanje osporavanog rješenja i vraćanje predmeta na ponovni postupak) kao i uputom o pravnom lijeku kasacijske naravi, ali instrukcije sadržane u obrazloženju rješenja ne ostavljaju više mogućih opcija za rješavanje upravne stvari u ponovnom postupku. Opširnije smo o takvim presudama, kojima se zbiljski reformacijsko odlučivanje2 kamuflira uputama u obrazloženju kasacijske presude, pisali u ovoj rubrici u kolumni pod naslovom Upravni spor: treba li filtar za žalbu učiniti još „protočnijim“? .
Tada smo iznijeli i sljedeću tezu: Mišljenja smo da, u osnovi, odluka suda koja javnopravnom tijelu – makar i uputama u obrazloženju presude - zbiljski ne ostavlja mogućnost donošenja više vrsta odluka u izvršenju presude, ima bitna obilježja reformacijske odluke, bez obzira na primijenjenu formulaciju izreke presude.
Po naravi stvari, žalbu protiv presude kojom upravni sud usvaja tužbeni zahtjev (bilo reformacijske, bilo kasacijske presude) podnosi tuženik, ponekad (i) zainteresirana osoba. To su ujedno vrste stranaka koje - držeći presudu u biti reformacijskom - mogu imati interes žalbu podnijeti i kada je u uputi o pravnom lijeku navedeno da žalba nije dopuštena.
Smatramo da Visoki upravni sud Republike Hrvatske, prilikom odlučivanja o dopuštenosti žalbe podnesene protiv prvostupanjske presude, nije vezan formalnim obilježjima pobijane presude, već je ovlašten utvrditi da se, u biti, u konkretnom slučaju, radi o reformacijskoj presudi, protiv koje je žalba dopuštena. Iz toga bi slijedila i ovlast drugostupanjskog suda da razmotri osnovanost merituma žalbe, uz ovlasti iz članka 74. ZUS-a, povezano s odredbama članka 69. stavak 3. i članka 73. stavak 1. toga Zakona. Ako je rješenjem upravnog suda žalba protiv presude odbačena kao nedopuštena, ujedno je potrebno, povodom žalbe protiv rješenja o odbacivanju žalbe, poništiti potonje rješenje.
Ako je upravni sud žalbu protiv prvostupanjske presude odbacio kao nedopuštenu, nužnu postupovnu pretpostavku za ovakvo postupanje drugostupanjskog suda čini podnošenje žalbe protiv rješenja o odbacivanju žalbe.
Nepravilno sastavljanje prvostupanjske presude ne bi smjelo predstavljati apsolutnu zapreku za primjenu ovlasti drugostupanjskog suda.
doc. dr. sc. Alen Rajko
^ 1 V. članak 66.a Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, dalje: ZUS), vezano uz članak 71. stavak 1. i članak 72. toga Zakona. Uz drugostupanjski sud, nedopuštenu žalbu protiv prvostupanjske presude dužan je odbaciti i upravni sud koji je donio pobijanu presudu. Protiv rješenja upravnog suda o odbacivanju žalbe dopuštena je žalba.
^ 2 Reformacijska (meritorna) presuda pojam je što se odnosi na presudu kojom upravni sud odlučuje o pravu, obvezi ili pravnom interesu stranke (članak 22. stavak 3. ZUS-a), odnosno sam rješava stvar (članak 58. stavak 1. i 3. ZUS-a).
