Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023., dalje u tekstu: ZOO) jasno propisuje da povremene tražbine, čak i kada su utvrđene pravomoćnim odlukama, podliježu trogodišnjem zastarnom roku. Međutim, sudovi nižeg stupnja često zanemaruju tu odredbu, što zahtijeva intervenciju viših sudova radi ujednačavanja tumačenja.
ZOO je ključni zakon u pravnom sustavu koji uređuje građanskopravne obveze između fizičkih i pravnih osoba u Hrvatskoj. Regulira sklapanje, valjanost, izvršenje i prestanak ugovora, odgovornost za štetu, zastaru te druga pitanja iz obveznopravnih odnosa.
Članak je usmjeren na jedan segment unutar instituta zastare. Radi se o zastari u predmetu u kojem je doneseno rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave (radi neplaćenih a dospjelih premija osiguranja).
Premije osiguranja u okviru ZOO-a predstavljaju povremena potraživanja, ali shodno tome sudovi što se tiče postojeće prakse pravilno ne primjenjuju navedene odredbe. Tu nastupa problem neujednačene prakse i neujednačenog tumačenja odredbi zakona.
Institut zastare opisan je u odjeljku 4. ZOO-a, u člancima od 214. do članka 234. te će se u nastavku ukratko izložiti sam institut zastare i njegovi rokovi.
Zastara je pravni institut kojim se sprječava ostvarenje određenog prava nakon proteka zakonom propisanog roka zbog neaktivnosti nositelja prava. Nakon isteka roka zastare, pravo se ne gasi, ali ga nije moguće ostvariti sudskim putem, osim ako dužnik dobrovoljno ne izvrši obvezu.
Rokovi zastare za potraživanja iz obveznog prava propisani su člancima 225.-234. ZOO-a.
Jednogodišnji rok zastare određen je za tražbine naknade za isporučenu električnu i toplinsku energiju, plin, vodu, za dimnjačarske usluge i za održavanje čistoće, kad je isporuka, odnosno usluga obavljena za potrebe kućanstva, tražbine radiopostaje i radiotelevizijske postaje za uporabu radioprijamnika i televizijskog prijamnika, tražbine pošte, telegrafa i telefona za uporabu telefona i poštanskih pretinaca te druge njihove tražbine koje se naplaćuju u tromjesečnim ili kraćim rokovima te tražbina pretplate na povremene tiskovine (čl. 232. st. 1 ZOO-a).
Trogodišnji rok zastare vrijedi za tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja, koje zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Primjerice, za tri godine zastarijevaju tražbine komunalnih i telefonskih troškova za poslovni prostor, premije osiguranja, mjesečne rate kredita, zakupnina i najamnina, pričuve, potraživanja s osnova komunalne naknade, međusobne tražbine iz ugovora o prometu robe i usluga te tražbine naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima te korištenja glazbe kao autorskog prava. Tražbina naknade štete također zastarijeva za tri godine i to računajući od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila (čl. 230. st. 1. ZOO-a), međutim, ovdje se radi o subjektivnom roku.
Petogodišnji rok zastarijevanja primjenjuje se ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare čl. 225. ZOO-a (npr. regresna potraživanja).
Za deset godina zastarijevaju tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, pa i one za koje zakon inače predviđa kraći rok zastare (čl. 233. st. 1. ZOO-a). Međutim, sve povremene tražbine koje proistječu iz takvih odluka ili nagodbe, odnosno javnobilježničkog akta i dospijevaju ubuduće, zastarijevaju u roku predviđenom za zastaru povremenih tražbina (čl. 233. st. 2. ZOO-a).
Članak 226. ZOO-a opisuje tražbine povremenih davanja koje dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja.
Kako bi vjerovnik namirio svoju obvezu kod nenaplaćenih, a dospjelih premija osiguranja pokreće pred javnim bilježnikom postupak ishođenja rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave. U postupku ishodi pravomoćno rješenje o ovrsi s kojim se može obratiti Financijskoj agenciji i na taj način ovršiti račune dužnika. Pored toga, ima mogućnost podnijeti tužbu radi isplate temeljem rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave i tražiti isplatu, u tom kontekstu pojavljuje se pitanje što je sa zastarom, koji zastarni rok se primjenjuje u tom slučaju.
Imajući u vidu odredbe ZOO-a točnije članak 233. koji u stavku 1. navodi da sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za deset godina, pa i one za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare, a u stavku 2. navodi: Međutim, sve povremene tražbine koje proistječu iz takvih odluka ili nagodbe, odnosno javnobilježničkog akta i dospijevaju ubuduće zastarijevaju u roku predviđenom za zastaru povremenih tražbina. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o tražbini utvrđenoj javnobilježničkim aktom (rješenjem o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave) i imajući u vidu da premija osiguranja predstavlja povremenu tražbinu nejasno je koju odredbu primijeniti u konkretnom slučaju.
U tom smislu, obraćamo se sudskoj praksi:
U prilog navedenom ističem odluku Ustavnog suda RH poslovni broj U-III/5500/2016 od 28. ožujka 2019., koji je u bitnom utvrdio:
,,Naime, pogrešno su sudovi nižeg stupnja primijenili odredbu članka 379. stavak 1. (današnji članak 233. stavak 1.) ZOO-a prema kojoj sva potraživanja koja su utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, zastarijevaju deset godina, pa i ona za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare.
Vrhovni sud polazi od toga da potraživanja tužitelja na ime osobne invalidnine, ortopedskog dodatka i posebnog doplatka, prema shvaćanju ovog suda, po svojoj pravnoj naravi predstavljaju povremena potraživanja, a koja prema odredbi članka 379. stavak 2. (današnji članak 233. stavak 2.) ZOO zastarijevaju u roku predviđenom za zastaru povremenih potraživanja. Sukladno odredbi čl. 226. st. 1. ZOO taj rok je tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.“
„Nadalje, Vrhovni sud je u osporenoj odluci ponovio svoje shvaćanje koje je naveo u presudama brojeva Rev-1069/12 od 4. srpnja 2012.; Rev 655/10 od 17. rujna 2014.; Revr- 1107/12 od 13. rujna 2017., a prema kojem potraživanja na ime osobne invalidnine, ortopedskog dodatka i posebnog doplatka, po svojoj pravnoj naravi predstavljaju povremena potraživanja te da prema članku 379. stavku 2.(današnji članak 233. stavak 2.) ZOO-a sva povremena potraživanja koja proistječu iz pravomoćnih i sudskih odluka drugih nadležnih tijela zastarijevaju u roku predviđenom za zastaru povremenih potraživanja.“
Shodno navedenom, može se utvrditi da navedeno shvaćanje i stav Ustavnog suda kao i stav Vrhovnog suda u navedenoj presudi ide u smjeru tumačenja članka 233. stavak 2. na način da se zastarni rok od 3 godine primjenjuje i na povremena davanja koja su utvrđena odlukom nadležnog tijela ili u našem slučaju javnobilježničkim aktom.
U prilog navedenom pridružuje se i odluka Županijskog suda u Varaždinu, poslovni broj 15 Gž-1505/18-2 od 11. rujna 2018. koji navodi sljedeće:
„Po svojoj pravnoj naravi mirovina predstavlja povremenu tražbinu koja se utvrđuje odlukom nadležnog tijela, a sve povremene tražbine koje proistječu iz pravomoćnih sudskih odluka ili odluka drugih nadležnih tijela zastarijevaju u roku predviđenom za zastaru povremenih tražbina, sukladno odredbi članka 233. stavak 2. ZOO-a. Rok zastarijevanja povremenih tražbina propisan je odredbom članka 226. stavak 1.ZOO i taj rok iznosi tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Nema nikakve dileme da se taj rok primjenjuje i za tražbine kamata koje također predstavljaju povremene tražbine.
Prema tome, u konkretnom slučaju ne može se primijeniti zastarni rok od 10 godina iz članka 233. stavak 1. ZOO-a već se primjenjuje rok od 3 godine prema odredbi članka 233. stavak 2. u vezi članka 226. stavak 1. ZOO-a.”
Potrebno je da se o navedenoj odredbi zauzme čvrsti stav i ustaljena praksa, jer se odredba na prvostupanjskim sudovima očigledno pogrešno tumači. Samim time postupak se prolongira čime se usporava pravosudni sustav. Stav je većine prvostupanjskih sudova da se na sve pravomoćne odluke nadležnih sudova i javnobilježničkih akata primjenjuje zastarni rok od deset godina u potpunosti zanemarujući stavak 2. koji se odnosi na povremene tražbine.
U praksi se treba uspostaviti primjena načela iura novit curia!
Ana Marija Đurić, mag. iur.
