Ožujak na Sudu Europske unije

Sud Europske unije (dalje u tekstu: Sud EU-a) će ovaj mjesec donijeti nekoliko odluka koje se tiču tumačenja europskog međunarodnog obiteljskog prava.

Ožujak će započeti s donošenjem presude u predmetu C-395/23, Anikovi u kojem će Sud EU-a 6. ožujka 2025. objaviti presudu kojom će protumačiti Uredbu Vijeća (EU) 2019/111 o nadležnosti, priznavanju i izvršenju odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću te o međunarodnoj otmici djece (preinaka)¹.

Pitanje postavlja bugarski  Sofiyski rayonen sad, a pitanja glase:

"1.    Jesu li područjem primjene članka 1. točke (e) Uredbe (EU) 2019/1111 od 25. lipnja 2019. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću te o međunarodnoj otmici djece obuhvaćeni i izvanparnični postupci u vezi s izdavanjem sudskog odobrenja za raspolaganje primjerice za prodaju nekretnina ili suvlasničkih dijelova nekretnina koji pripadaju djetetu?

2.    Na temelju koje se uredbe, odnosno njezinih odredbi, utvrđuje međunarodna nadležnost suda države članice Europske unije u izvanparničnim postupcima u vezi s izdavanjem sudskog odobrenja za raspolaganje primjerice za prodaju nekretnina ili suvlasničkih dijelova nekretnina koji pripadaju djetetu: na temelju članka 7. stavka 1. Uredbe 2019/1111 – sud u mjestu u kojem dijete ima uobičajeno boravište – ili na temelju članka 4. stavka 1. točke (c) Uredbe (EZ) br. 593/20081 odnosno članka 24. točke 1. Uredbe (EU) br. 1215/20122 – sud u mjestu u kojem se nalazi nekretnina?

3.    Ima li bilateralni međunarodni sporazum između države članice (Bugarska) i treće zemlje (Sovjetski Savez, odnosno Ruska Federacija) koji je sklopljen prije pristupanja države članice Europskoj uniji prednost pred odredbama Uredbe 2019/1111 o međunarodnoj nadležnosti u stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću ako se taj međunarodni sporazum ne navodi u poglavlju VIII. Uredbe 2019/1111?"

Podnositeljice zahtjeva u glavnom predmetu od suda traže odobrenje za otuđenje (prodaju) suvlasničkih dijelova (svaka u 1/6 dijela) dviju nekretnina, koje se nalaze u Bugarskoj po cijeni koja je niža od porezne vrijednosti tih nekretnina pri čemu je kupoprodajnu cijenu potrebno uplatiti na dva bankovna računa djece u bankama koje se nalaze u Njemačkoj. Naime, malodobni vlasnici nekretnina su ruski državljani koje imaju uobičajeno boravište u Njemačkoj, a suvlasničke dijelove nekretnine djeca su stekla nasljeđivanjem iza pokojnog oca.

Prema bugarskom nacionalnom pravu za raspolaganje nekretninama u vlasništvu djeteta potrebno je odobrenje koje daje sud u izvanparničnom postupku. Određeni bugarski sudovi smatraju da su međunarodno nadležni za izdavanje takvog odobrenja kada dijete koje ima rusko državljanstvo podnese zahtjev za prodaju nekretnine u Bugarskoj, pri čemu se pozivaju na odredbe Sporazuma između Narodne Republike Bugarske i SSSR-a o uzajamnoj pravnoj pomoći iz 1975. i odredbe Uredbe br. 563/2008 (što pravilno treba tumačiti kao upućivanje na članak 24. točku 1. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (preinaka)).² Argumentacija bugarskih sudova se zasniva na stajalištu prema kojem je zahtjev u pogledu sudskog odobrenja za prodaju nekretnine sastavni dio oblika ugovora o prijenosu nekretnine i tvrde da nadležnost bugarskog suda proizlazi iz toga da je riječ o pravnoj situaciji i poslovima u vezi s nekretninama u Bugarskoj, a ne o roditeljskoj odgovornosti prema djeci. Stoga je bugarski sud nadležan čak i ako djeca imaju uobičajeno boravište u drugoj državi članici Unije ili u trećoj zemlji, primjerice u Rusiji.

Ipak ostaje nejasno stajalište Suda EU-a po pitanju bilateralnih ugovora o uzajamnoj pravnoj pomoći koje su države članice sklopile s trećim zemljama prije njihova pristupanja i donošenja mjerodavne uredbe (i koji sadrže odredbe o međunarodnoj nadležnosti i pravu koje se primjenjuje na sporove i zahtjeve državljana strana sporazuma).

Slijedom navedenog Sofiyski rayonen sad je odlučio postaviti navedena prethodna pitanja Sudu EU-a.

Nezavisni odvjetnik J. Richard de la Tour je 28. studenog 2024. objavio svoje mišljenje³ u kojem je Sudu EU-a predložio da na navedena pitanja odgovori na način da Uredbu Bruxelles II ter treba tumačiti na način da u skladu s člankom 351. stavkom 1. UFEU-a, ta Uredba ne utječe na primjenu bilateralnog sporazuma koji je s trećom državom sklopila država članica prije datuma njezina pristupanja Europskoj Uniji, na temelju kojeg isključivu nadležnost za odlučivanje o zahtjevu za odobrenje prodaje nekretnine koja pripada maloljetniku, državljaninu te treće zemlje, ima sud države članice u mjestu u kojem se nalazi nekretnina, koji odlučuje uzimajući u obzir najbolji interes djeteta.

Osim navedene presude u predmetu C-395/23, Sud EU-a će 20. ožujka 2025. donijeti još jednu presudu koja se tiče tumačenja europskog međunarodnog obiteljskog prava, a odnosi se na tumačenje Uredbe Vijeća (EU) br. 1259/2010 od 20. prosinca 2010. o provedbi pojačane suradnje u području prava primjenljivog na razvod braka i zakonsku rastavu.⁴⁵

Riječ je o predmetu C-61/24, Lindenbaumer, a pitanje postavlja njemački Bundesgerichtshof.

Glavni postupak se odnosi na razvod braka koji su njemački državljani sklopili 1989. godine. Tijekom braka stranke su živjele u Berlinu, a zatim su preselile su gotovo cijelo svoje kućanstvo u Švedsku, gdje je suprug bio zaposlen u njemačkom veleposlanstvu u Stockholmu. U rujnu 2019. svoje kućanstvo preselile iz Stockholma u Moskvu u stan koji se nalazi na zemljištu veleposlanstva. Supruga je kao članica obitelji zaposlenika veleposlanstva također bila prijavljena u stanu na zemljištu veleposlanstva te je i svoj automobil prijavila u Rusiji. Obje stranke posjeduju diplomatsku putovnicu. Stranke su zadržale svoj unajmljeni stan u Berlinu kako bi se mogle onamo vratiti nakon što suprug prestane raditi u inozemstvu.

Pitanje koje postavlja njemački sud se zapravo odnosi na tumačenje pojma "uobičajeno boravište" u kontekstu Uredbe Rim III, a kada su se supružnici tijekom braka više puta selili zbog diplomatskog statusa. Pitanje glasi:

" Prema kojim kriterijima treba odrediti uobičajeno boravište bračnih drugova u smislu članka 8. točaka (a) i (b) Uredbe Rim III1 i, osobito, utječe li upućivanje u svojstvu diplomata na priznavanje uobičajenog boravišta u državi primateljici ili se čak protivi tom priznavanju?

Trebaju li bračni drugovi biti fizički prisutni u određenoj državi tijekom određenog razdoblja prije nego što se može smatrati da su ondje uspostavili uobičajeno boravište?

Podrazumijeva li uspostavljanje uobičajenog boravišta određeni stupanj društvene i obiteljske integracije u dotičnoj državi?"

Uz navedene presude, Sud EU-a će svoj doprinos dati i tumačenju Uredbe Vijeća (EZ) br. 4/2009 od 18. prosinca 2008. o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznavanju i izvršenju sudskih odluka te suradnji u stvarima koje se odnose na obvezu uzdržavanja⁶ u predmetu C-67/24, Amozov u kojem će Sud EU-a objaviti presudu 27. ožujka 2025.

I u ovom predmetu pitanje je postavio bugarski Sofijski rajonen sad. Predmet glavnog postupka je zahtjev za izmjenu iznosa uzdržavanja određenih ranijom sudskom odlukom.

Naime, odlukom Vrhovnog suda pokrajine Québec (Kanada), Odjela za obiteljsko pravo okruga Trebon, tužitelju je naloženo plaćanje uzdržavanja djece u mjesečnom iznosu od po 613,75 kanadskih dolara (CAD) te uzdržavanja bračnog druga u iznosu od 2727,50 CAD. Podnositelj zahtjeva u glavnom predmetu sada traži izmjenu iznosa uzdržavanja na način da mu se dosudi smanjenje uzdržavanja za bračnog druga na iznos od 180 bugarskih leva te da se odredi prestanak obveze uzdržavanja za djecu. Tuženici u glavnom predmetu imaju kanadsko državljanstvo time da su maloljetna djeca, koja su također tuženici, i bugarski državljani.

Sud koji podnosi zahtjev postavlja sljedeća prethodna pitanja:

" 1. Treba li uvodnu izjavu 15. Uredbe Vijeća (EZ) br. 4/2009 od 18. prosinca 2008. o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznavanju i izvršenju sudskih odluka te suradnji u stvarima koje se odnose na obvezu uzdržavanja tumačiti na način da joj se ne protivi nacionalna sudska praksa na temelju koje se međunarodna nadležnost sudova za odlučivanje o zahtjevima za uzdržavanje osoba koje imaju uobičajeno boravište u trećoj državi (u predmetnom slučaju Kanadi) određuje na temelju nacionalnog prava, a ne Uredbe?

2. Treba li članke 3. i 8. Uredbe (EZ) br. 4/2009 tumačiti na način da im se ne protivi nacionalna sudska praksa prema kojoj pojam „zahtjev za uzdržavanje” ne uključuje zahtjev za smanjenje iznosa uzdržavanja i da se članci 3. do 6. Uredbe primjenjuju samo na zahtjeve za dodjeljivanje uzdržavanja?

3. Treba li članak 6. Uredbe (EZ) br. 4/2009 tumačiti na način da pojam „zajedničko državljanstvo” obuhvaća i slučajeve u kojima jedna ili više stranaka imaju dvojno državljanstvo ili obuhvaća samo slučajeve potpuno istovjetnog državljanstva?

4. Treba li članak 7. Uredbe (EZ) br. 4/2009 tumačiti na način da mu se ne protivi priznavanje „iznimnog slučaja” ako obveznik uzdržavanja podnese zahtjev za smanjenje iznos? uzdržavanja, a uzdržavana osoba nema uobičajeno boravište u trećoj državi i osim svojeg državljanstva nije na drugi način povezana s Europskom unijom?"

Osim navedenih predmeta i nezavisni odvjetnik M. Campos Sánchez Bordona će dati svoj doprinos tumačenju europskog međunarodnog privatnog prava.

Naime, on će 27. ožujka 2025. objaviti svoje mišljenje u predmetu C-34/24, Stichting Right to Consumer Justice i Stichting App Stores Claims. Riječ je o predmetu koji se odnosi na tumačenje Uredbe Bruxelles I bis, a pitanje postavlja nizozemski Rechtbank Amsterdam.

Naime, glavni postupak se odnosi na spor između zaklada Stichting Right to Consumer Justice i Stichting App Stores Claims, s jedne strane i društva Apple, s druge strane. Tužitelji su  podnijeli kolektivnu tužbu za naknadu štete zbog povreda tržišnog natjecanja koje su počinili Apple i dr. te pritom zahtijevaju da se utvrdi solidarna odgovornost društava Apple Inc. i Apple Irska.

Sud koji podnosi zahtjev postavlja pitanja u odnosu na tumačenje pojma "mjesto štetne radnje" i "mjesto nastanka štete", a pitanja glase:

" Prvo pitanje (mjesto štetne radnje)

(a) U slučaju poput predmetnog, u kojem je u državi članici došlo do navodne zlouporabe vladajućeg položaja na tržištu u smislu članka 102. UFEU-a, i to prodajama na internetskoj platformi kojom upravlja Apple i koja je usmjerena na cijelu državu članicu, pri čemu Apple Irska djeluje kao isključivi distributer i posrednik programera te zadržava proviziju od iznosa kupnje, koje mjesto treba smatrati mjestom štetne radnje u smislu članka 7. točke 2. Uredbe Bruxelles Ia? Je li pritom relevantna činjenica da je internetska platforma načelno dostupna u cijelom svijetu?

(b) Je li pritom relevantno to što je u ovom slučaju riječ o tužbama koje je na temelju članka 3:305.a Burgerlijk Wetboeka (Građanski zakonik, u daljnjem tekstu: BW) podnijela pravna osoba čija je svrha da samostalno zastupa kolektivne interese više korisnika koji imaju domicil u različitim sudskim okruzima (u Nizozemskoj: arrondissement) unutar jedne države članice?

(c) Ako na temelju pitanja 1.a (i/ili 1.b) u predmetnoj državi članici nije mjesno nadležan samo jedan, nego više nacionalnih sudova, protivi li se članku 7. točki 2. Uredbe Bruxelles Ia primjena nacionalnog (postupovnog) prava koje omogućuje upućivanje samo jednom sudu u toj državi članici?

Drugo pitanje (mjesto nastanka štete)

(a) U slučaju poput predmetnog, u kojem je navodna šteta nastala zbog kupnje aplikacija i digitalnih proizvoda unutar aplikacije na internetskoj platformi kojom upravlja Apple (App Store), pri čemu Apple Irska djeluje kao isključivi distributer i posrednik programera te zadržava proviziju od iznosa kupnje (i pri čemu je došlo i do istaknute zlouporabe vladajućeg položaja na tržištu u smislu članka 102. UFEU-a i do navodne povrede zabrane sklapanja zabranjenih sporazuma u smislu članka 101. UFEU-a) te u kojem nije moguće utvrditi mjesto u kojem su obavljene kupnje, može li kao kriterij povezanosti za mjesto nastanka štete u smislu članka 7. točke 2. Uredbe Bruxelles Ia služiti isključivo domicil korisnika? Ili u ovoj situaciji postoje i drugi kriteriji povezanosti za utvrđivanje nadležnog suda?

(b) Je li pritom relevantno to što je u ovom slučaju riječ o tužbama koje je na temelju članka 3:305.a BW-a podnijela pravna osoba čija je svrha da samostalno zastupa kolektivne interese više korisnika koji imaju domicil u različitim sudskim okruzima (u Nizozemskoj: arrondissement) unutar jedne države članice?

(c) Ako je na temelju pitanja 2.a (i/ili 2.b) mjesno nadležan nacionalni sud u predmetnoj državi članici koji je nadležan samo za tužbe u pogledu jednog dijela korisnika u toj državi članici, dok su za tužbe u pogledu drugog dijela korisnika mjesno nadležni drugi sudovi u istoj državi članici, protivi li se članku 7. točki 2. Uredbe Bruxelles Ia primjena nacionalnog (postupovnog) prava koje omogućuje upućivanje samo jednom sudu u toj državi članici?"

Nezavisna odvjetnica J. Kokott će istog dana dati svoj doprinos tumačenju europskog prava i to objavom svog mišljenja u predmetu C-744/23, Zlakov. I u ovom predmetu pitanje postavlja bugarski Sofijski rajonen sad, a pitanje se odnosi na tumačenje Direktive Vijeća 2006/112/EZ od 28. studenoga 2006. o zajedničkom sustavu poreza na dodanu vrijednost.⁷ Sam predmet se odnosi na pitanje oporezivanja odvjetničkih usluga, a pitanja glase:

" Treba li „isporuku usluga” u smislu članka 2. stavka 1. točke (c), članka 24. stavka 1., članka 26. stavka 1. točke (b) i članka 28. Direktive Vijeća 2006/112/EZ od 28. studenoga 2006. o zajedničkom sustavu poreza na dodanu vrijednost tumačiti na način da su njome obuhvaćene:

1. isporuka pravnih usluga koje odvjetnik besplatno (pro bono) pruža stranci u sudskom postupku,

2. isporuka pravnih usluga koje je odvjetnik besplatno (pro bono) pružio stranci koja je uspjela u sporu, a odvjetniku se dosudi nagrada koju bi primio da je bila predviđena ugovorom o pravnoj zaštiti i pomoći u sudskim postupcima?

Treba li „isporuku usluga koju se "besplatno obavlja” u smislu članka 26. stavka 1. točke (b) Direktive Vijeća 2006/112/EZ od 28. studenoga 2006. o zajedničkom sustavu poreza na dodanu vrijednost tumačiti na način da predstavlja:

1. isporuku pravnih usluga koje odvjetnik besplatno (pro bono) pruža stranci u sudskom postupku,

2. isporuku pravnih usluga koje je odvjetnik besplatno (pro bono) pružio stranci koja je uspjela u sporu, a odvjetniku se dosudi nagrada koju bi primio da je bila predviđena ugovorom o pravnoj zaštiti i pomoći u sudskim postupcima?

Treba li „isporuku usluga uz naknadu” u smislu članka 2. stavka 1. točke (c), članka 24. stavka 1. i članka 26. stavka 1. točke (b) Direktive Vijeća 2006/112/EZ od 28. studenoga 2006. o zajedničkom sustavu poreza na dodanu vrijednost tumačiti na način da predstavlja isporuku pravnih usluga koje je odvjetnik besplatno (pro bono) pružio stranci koja je uspjela u sporu, a odvjetniku se dosudi nagrada koju bi primio da je bila predviđena ugovorom o pravnoj zaštiti i pomoći u sudskim postupcima?

Smatra li se „poreznim obveznikom” u smislu članka 28. i članka 75. Direktive Vijeća 2006/112/EZ od 28. studenoga 2006. o zajedničkom sustavu poreza na dodanu vrijednost:

1. odvjetnik (jednočlano odvjetničko društvo) koji je stranci u sudskom postupku besplatno (pro bono) pružao pravne usluge,

2. odvjetnik (jednočlano odvjetničko društvo) koji je stranci koja je uspjela u sporu besplatno (pro bono) pružao pravne usluge, a dosudi mu se nagrada koju bi primio da je bila predviđena ugovorom o pravnoj zaštiti i pomoći u sudskim postupcima?"

Na koncu, važno je istaknuti da će Sud EU-a 6. ožujka 2025. objaviti presudu u predmetu Komisija protiv Hrvatske, C-315/23 u kojem je Komisija podnijela tužbu protiv Hrvatske zbog neispunjavanja obveza iz ranije presude Suda u predmetu C-250/18. Naime, Komisija tužbu podnosi jer smatra da Hrvatska nije ispunila svoje obveze koje se odnose na izvršenje presude u predmetu C-250/18, Komisija/Hrvatska (Odlagalište Biljane Donje).

U predmetu C-250/18 Komisija/Hrvatska (Odlagalište Biljane Donje), Sud EU-a je utvrdio da je Republika Hrvatska prekršila svoje obveze iz:

-          članka 5. stavka 1. Direktive 2008/98 Europskog parlamenta i Vijeća o otpadu i stavljanju izvan snage određenih direktiva,⁸ jer nije smatrala da je kameni agregat odložen u Biljanama Donjim otpad, a ne nusproizvod, i da se njime treba gospodariti kao otpadom;

-          članka 13. te Direktive jer nije poduzela sve potrebne mjere kako bi osigurala da se gospodarenje otpadom odloženim u Biljanama Donjim provodi na način kojim se ne ugrožava zdravlje ljudi i ne šteti okolišu;

-          članka 15. stavka 1. te Direktive jer nije poduzela potrebne mjere kako bi osigurala da posjednik otpada odloženog u Biljanama Donjim otpad obrađuje sam ili da obradu povjeri trgovcu ili ustanovi ili poduzeću koje obavlja postupke obrade otpada ili privatnom odnosno javnom skupljaču otpada. Budući da Republika Hrvatska nije poduzela mjere koje su potrebne kako bi se okončalo kršenje tih obveza i izvršila presuda Suda, Komisija je odlučila uputiti predmet Sudu.

Mia Mišić, mag. iur., sudska savjetnica Općinskog suda u Vinkovcima