Pravo korištenja grobnog mjesta i pravo ukopa

Zakon o grobljima (“Narodne novine” broj 19/98., 50/12. i 89/17. - dalje u tekstu: ZoG) uređuje izgradnju, korištenje i upravljanje grobljem. ZoG propisuje kako je groblje ograđeni prostor zemljišta na kojem se nalaze grobna mjesta, prateće građevine i komunalna infrastruktura.  Članak 2. ZoG-a propisuje da su groblje komunalni objekti u vlasništvu jedinice lokalne samouprave odnosno Grada Zagreba na čijem području se nalaze.

Člankom 13. ZoG-a propisano je da je korisnik grobnog mjesta osoba kojoj je uprava groblja dala grobno mjesto na korištenje na neodređeno vrijeme uz naknadu. Osim toga, korisnik pored svog ukopa ima pravo dopustiti privremeni ukop i drugim osobama.

Županijski sud u Zagrebu je u svojoj odluci, poslovni broj: 17 Gž-186/2021-2 od 15. travnja 2021. odbio žalbu predlagatelja i potvrdio rješenje Općinskog suda u Zadru koje je odbilo prijedlog za razvrgnuće prava korištenja grobnog mjesta. Sud je utvrdio da predlagatelj i protustranka nisu suvlasnici grobnog mjesta, već nositelji prava korištenja, zbog čega nemaju pravo zahtijevati razvrgnuće suvlasničke zajednice prema odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/1996., 68/1998., 137/1999., 22/2000., 73/2000., 114/2001., 79/2006., 141/2006., 146/2008., 38/2009., 153/2009., 90/2010., 143/2012. i 152/2014. – dalje u tekstu: ZVDSP). Pravo korištenja grobnog mjesta regulira ZoG-om, a ne predviđa postupak razvrgnuća kada više osoba ima pravo korištenja istog grobnog mjesta. Sud je zaključio da se odredbe ZVDSP-a ne mogu primijeniti na pravo korištenja grobnog mjesta jer to pravo nije isto što i suvlasništvo. Stoga je sud pravilno odbio prijedlog za razvrgnuće i žalbu predlagatelja smatrao neosnovanom.

Prema tome, pravo korištenja grobnog mjesta nije moguće razvrgnuti primjenom odredbi ZVDSP-a, jer se radi o subjektivnom imovinskom pravu specifične prirode, čiji se režim stjecanja i uporabe uređuje ZoG-om.

S druge strane, korisnik grobnog mjesta može sa svojim grobnim mjestom raspolagati za života na način da ga može ugovorom ustupiti trećim osobama te takvo postupanje predstavlja subjektivno imovinsko pravo korisnika.

Ustupanjem prava korištenja grobnog mjesta ne stječe se vlasništvo nad grobnim mjestom, već samo subjektivno pravo korištenja. Ono, kako je već prethodno spomenuto, ostaje u vlasništvu jedinice lokalne samouprave. S time možemo zaključiti kako se kod prijenosa prava korištenja grobnog mjesta ne radi o kupoprodaji već o posebnom ugovoru koji se odnosi na ustupanje prava korištenja grobnog mjesta. Taj ugovor se sklapa u pisanom obliku i ovjerava kod javnog bilježnika. Razlog tome je činjenica da grobno mjesto nije samostalna stvar i time ne može biti sposobno biti predmet vlasništva. Grobno mjesto je dio groblja i nije predmet pravnog prometa, jer je cjelokupno groblje nekretnina.

Slijedom svega navedenog, kako je korištenje grobnog mjesta nasljedno pravo, nakon smrti korisnika grobnog mjesta korištenje grobnog mjesta se nasljeđuje. Ipak, ono ne predstavlja nasljeđivanje prava vlasništva, a isto stajalište zauzima i Vrhovni sud RH.

Vrhovni sud RH u svojoj presudi poslovni broj: Rev-x 1106/14-2 od 25. ožujka 2015. jasno navodi da se nad grobom može steći jedino pravo korištenja grobnice, a ne i pravo vlasništva. Tužiteljica je stoga u tom predmetu stekla pravo korištenja grobnice, ali ne pravo vlasništva, a to pravo može biti preneseno nasljeđivanjem ili drugim pravnim poslom.

Također, Vrhovni sud RH je u svojoj presudi, poslovni broj: Rev 2005/13-2 od 23. svibnja 2017. odbacio reviziju tužitelja, navodeći da je u tom slučaju pitanje bilo u vezi s tumačenjem ugovora o ustupanju prava korištenja grobnice te da nije bilo osnovanih razloga za poništavanje ili utvrđivanje ništavosti tog ugovora. Naime, u postupku se radi o pravu na korištenje i posjed grobnice gdje su tužitelji tvrdili da imaju pravo korištenja određene grobnice te su tražili da tuženi priznaju to pravo, predaju im grobnicu u posjed i izbrišu upis tužene osobe kao nositelja prava korištenja grobnice. Također su željeli da se utvrdi ništavost ugovora o ustupanju prava korištenja grobnice. Prvostupanjski sud je odbio tužiteljeve zahtjeve jer je utvrdio kako je tuženica kao nasljednica preminulog bila zakonita nositeljica prava korištenja grobnice te je na temelju ugovora o ustupanju prenijela to pravo dalje, čime se na zakonit način izvršila izmjena nositelja prava korištenja groba u grobnom očevidniku.

Potrebno je napomenuti kako se oprema i uređaj groba izgrađeni na grobnom mjestu smatraju nekretninom. Sukladno navedenom, kada se osvrnemo na pravo korištenja grobnog mjesta, ZoG ne smatra ovo pravo nekretninom povezano s vlasništvom grobnog mjesta. Da je to tako, pravo korištenja grobnog mjesta bilo bi smatrano nekretninom i imalo bi drugačiji pravni status u pogledu stjecanja, prestanka i zaštite tog prava te bi ga bilo potrebno upisati u odgovarajući očevidnik. Oprema i uređaji groba se mogu smatrati pokretnim stvarima jer zadovoljavaju bitna svojstva pokretnih stvari, budući da se mogu premještati s jednog grobnog mjesta na drugo bez oštećenja. Primjerice, moguće je nadgrobnu ploču, spomenik ili ogradu groba ukloniti s jednog grobnog mjesta i premjestiti na drugo. U slučaju da korisnik grobnog mjesta ne plaća grobnu naknadu, pa se grobno mjesto smatra napuštenim, prethodni korisnik ima pravo raspolagati opremom i uređajem groba, uključujući njihovo uklanjanje i premještanje na drugo grobno mjesto, što nije moguće s nekretninama.

Grobna oprema bi se, sukladno ZoG-u, smatrala nekretninom samo u kontekstu prijenosa vlasništva, čime se omogućuje plaćanje poreza na promet nekretnina. Nakon što korisnik grobnog mjesta izgubi svoje pravo korištenja, oprema i uređaji groba mogu se odvojiti i premjestiti, što je karakteristika pokretnih stvari, a ne nekretnina. S obzirom na ove okolnosti, iako ZoG tretira opremu i uređaje groba kao nekretnine u kontekstu fiskalnih obveza, u pravnom smislu oni zadržavaju svoj status pokretnih stvari. Prema tome bi se pri ustupanju grobnog mjesta trebalo posebno navesti hoće li se prodavati ili na drugi način prenositi vlasništvo opreme i uređaja groba. Ako se prodaja opreme vrši zajedno s ustupanjem grobnog mjesta nastaje porezna obveza za plaćanje poreza na nekretnine, dok u suprotnom, kada se vlasništvo opreme ne prenosi, porezna obveza nije nastala.

S druge strane, oprema groba može biti predmet ovrhe. U tom kontekstu postavlja se pitanje primjenjuju li se na nju pravila o ovrsi na pokretninama. Ako bi se ovrha provodila na opremi groba, moglo bi se postaviti pitanje praktične provedivosti ovrhe, jer bi u tom slučaju trebalo demontirati opremu s grobnog mjesta, predati je na čuvanje ovrhovoditelju ili trećoj osobi te provesti procjenu i prodaju tih pokretnina. Ako prodaja ne bi uspjela, trebalo bi vratiti opremu ovršeniku, ali bi bilo upitno kako bi se oprema mogla ponovno ugraditi bez oštećenja, s obzirom na specifičnost grobnog mjesta. Također, postoji dvojba može li se primijeniti pravilo iz ZoG-a prema kojem se oprema i uređaji groba smatraju nekretninama u kontekstu ovrhe. Međutim, ovršni postupak se u ovom kontekstu loše provodi jer oprema groba nije upisana u zemljišne knjige, što znači da se ne može provesti ovršna radnja zabilježbe ovrhe u zemljišnoj knjizi. Zbog toga bi prijedlog za ovrhu mogao biti nepotpun u smislu članka 39. Ovršnog zakona (“Narodne novine” broj 6/24. - dalje u tekstu: OZ), jer nije moguće u prijedlogu naznačiti sredstva ovrhe koja bi uključivala prodaju nekretnine i zabilježbu ovrhe.

Slijedom svega iznesenog, pravo korištenja grobnog mjesta i pravo ukopa reflektiraju važnu dimenziju ljudskih prava i imovine, a istovremeno podliježu posebnim regulacijama vezanim uz održavanje groblja i provedbu ukopa. Sudovi igraju važnu ulogu u razrješavanju sporova među sukorisnicima i osiguravanju ispravnog provođenja tih prava. Stoga, iako su oba prava povezana s grobovima, pravo korištenja grobnog mjesta je šire i obuhvaća sve aktivnosti povezane s grobom, dok je pravo ukopa konkretno vezano uz obavljanje samog čina pokopa.

Ana Marija Đurić, univ. mag. iur.