Slobodno (diskrecijsko) odlučivanje jedno je od tipičnih obilježja upravne djelatnosti. Prema članku 5. stavak 2. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09.), u upravnim stvarima u kojima je javnopravno tijelo zakonom ovlašteno rješavati po slobodnoj ocjeni, odluka mora biti donesena u granicama dane ovlasti i sukladno svrsi radi koje je ovlast dana.
Dosljedno tome, odredbom članka 4. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17., dalje: ZUS) propisano je da se upravni spor ne može voditi o pravilnosti pojedinačne odluke donesene primjenom slobodne ocjene javnopravnog tijela, ali se može voditi o zakonitosti takve odluke, granicama ovlasti i svrsi radi koje je ovlast dana. Slobodna ocjena prerogativ je uprave, pa upravni sud nije ovlašten sam riješiti stvar kada je javnopravno tijelo rješavalo po slobodnoj ocjeni (članak 58. stavak 1. i 3. ZUS-a).
Tipične varijante opsega diskrecijske ovlasti jesu:
- odluka unutar raspona (primjerice, izbor inspekcijske mjere, disciplinske kazne, godišnje ocjene službenika, upravne novčane kazne, trajanja protjerivanja stranca i sl.);
- odluka da li uopće usvojiti zahtjev stranke, kada nije riječ o subjektivnom pravu (npr. neke od osnova primitka u hrvatsko državljanstvo; ovdje je raspon odlučivanja binaran).
U praksi su zakonska ovlast i granice te ovlasti rijetko sporne, već odgovor na pitanje o pravilnosti primjene slobodne ocjene u konkretnom slučaju najčešće razumijeva ocjenu sukladnost primijenjenog odabira svrsi odnosne diskrecijske ovlasti. Upravni sud ovlašten je ocijeniti da konkretni odabir nije sukladan toj svrsi, iako ne može umjesto javnopravnog tijela odabrati drugu varijantu unutar raspona.
Ta je svrha rijetko izričito normirana (v. npr. pravno uređenje svrhe ocjenjivanja sadržano u članku 3. Pravilnika o ocjenjivanju policijskih službenika, „Narodne novine“, br. 113/12.). Izostanak takve odredbe ne znači da slobodna ocjena u dotičnoj vrsti upravne stvari nema svrhu, već je njenu svrhu potrebno utvrditi pravnim tumačenjem (interpretacijom). Na to su, u prvom redu, pozvane službene osobe u javnopravnim tijela, čije odluke su podvrgnute sudskoj kontroli u upravnom sporu, od strane upravnih sudova. Ako primjerice, svrha predmetne ovlasti proizlazi iz sadržaja obrazloženja prijedloga propisa u okviru zakonodavne procedure, nije riječ o pravnoj normi kojom je definirana svrha ovlasti, već o podlozi za pravnu interpretaciju koju provodi službena osoba, odnosno upravni sudac.
(Povezano s diskrecijskim odlučivanjem, v. i kolumnu objavljenu u ovoj rubrici pod naslovom Pogrešno je poistovjećivati slobodnu (diskrecijsku) ocjenu i slobodnu ocjenu dokaza u upravnom postupku).
doc. dr. sc. Alen Rajko
