U središtu

Nesuglasje u primjeni odvjetničke tarife u praksi

23.12.2024

Prošlo je malo više od godine dana od kada je 25. studenog 2023. na snagu stupila nova Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023. - dalje u tekstu: Tarifa), kojom su uvedene značajne promjene u vezi s naplatom odvjetničkih nagrada i visine bodova. Tarifa pokriva različite grane prava, očekivano je da nije potpuno adekvatna za sve vrste postupaka, jer se svaka grana prava regulira različitim zakonima i principima.

U ovom članku, kroz konkretnu pravnu dilemu, ukazat će se na problematične točke koje su nastale kao posljedica nedovoljno izmijenjenih odredbi Tarife, što je izazvalo nesuglasja u praksi.

U kaznenom postupku prilikom donošenja kaznene presude, sud pored odluke o krivnji i kazni odlučuje i o trošku.

U kaznenim predmetima sukladno članku 148. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 91/2012., 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 126/2019., 80/2022. i 36/2024. – dalje u tekstu: ZKP) kad sud okrivljenika proglasi krivim, u presudi će mu naložiti da podmiri troškove kaznenog postupka, osim ako ne postoje uvjeti za oslobođenje od plaćanja troškova u cijelosti ili djelomično. Članak 145. stavak 1. ZKP-a propisuje da trošak kaznenog postupka uključuje sve izdatke koji su nastali od početka do kraja postupka, uključujući troškove za pružanje pravne pomoći. Stavak 2. istog članka taksativno popisuje koje radnje čine trošak kaznenog postupka što među ostalim pod točkom 7. uključuje nagradu i nužne izdatke branitelja, nužne izdatke privatnog tužitelja i oštećenika kao tužitelja i njihovih zakonskih zastupnika te nagradu i nužne izdatke njihovih opunomoćenika.

Uzimajući u obzir članak 148. stavak 4. ZKP-a ako nedostaju podaci o visini troškova, posebno rješenje o visini troškova donijet će sudac istrage, sudac pojedinac ili predsjednik vijeća kad se ti podaci pribave. Zahtjev s podacima o visini troškova može se podnijeti najkasnije u roku od tri mjeseca od dana dostave pravomoćne presude ili rješenja osobi koja ima pravo postaviti takav zahtjev.

Sud u presudi nalaže tko snosi trošak kaznenog postupka te samom presudom utvrđuje da trošak postoji, ali ne precizira trošak jer mu je visina u trenutku donošenja presude bila „nepoznata“. Sud je mogao samostalno izračunati osnovni kostur nastalog troška uzimajući radnje koje je odvjetnik tijekom postupka poduzeo time obračunavajući vrijednost boda po Tarifi koja je bila na snazi u trenutku donošenja presude, no radi ekonomičnosti postupka i suđenja u razumnom roku, odluka o trošku se može donijeti posebnim rješenjem, što je u kaznenom postupku i uobičajena praksa.

Činjenica da odvjetnik podnosi zahtjev s podacima o visini troška u roku od 3 mjeseca od dana dostave presude je vremenski okvir kojim je zakonodavac izašao u susret okrivljenicima, odvjetnicima i sustavu, te ne predstavlja sredstvo manipulacije, jer presuda koja je donesena prije stupanja na snagu izmjene Tarife i period od 3 mjeseca ne bi trebao predstavljati mogućnost naplate po izmijenjenoj Tarifi.

Pored iznesenog, nailazimo na djelomično nejasnu praksu.

Različito tumačenje primjene Tarife vidljiva je i iz predmeta Visokog trgovačkog suda RH (Poslovni broj 71 Pž-2450/2023-2), u kojem je sud odlučivao o žalbi na presudu u pogledu priznanja troškova prema različitim tarifama s obzirom na datum poduzimanja radnji. U ovom slučaju Visoki trgovački sud je primjenjivao onu Tarifu koja je bila na snazi u trenutku poduzimanja svake zasebne radnje kroz postupak, a ne onu Tarifu koja je na snazi u trenutku donošenja odluke. Stav suda u tom slučaju je taj da se zakoni ne mogu primjenjivati retroaktivno, istaknuvši da Tarifa nije zakon, pa se postavlja pitanje njezine primjene u slučajevima kada se mijenja sredina i uvjeti za njezinu primjenu.

Ovakvi problemi u praksi često vode do nesuglasja u primjeni, budući da su konkretni postupci bili završeni prije stupanja na snagu nove Tarife, no zbog njezine kasnije primjene, sudovi nisu uvijek u mogućnosti jasno odlučiti prema kojoj Tarifi bi trebali obračunati trošak postupka.

Iako nova Tarifa ima jasnu odredbu o trenutku dospijeća odvjetničke nagrade, postoji potreba za dodatnim pojašnjenjima u pogledu primjene Tarife u ovim izoliranim slučajevima i općenito u drugačijoj praksi između različitih sudova do čega dolazi do različitih tumačenja trenutka dospijeća nagrade i primjene stare i nove Tarife, što ukazuje na potrebu za daljnjim razrađivanjem i preciziranjem normi koje se odnose na postupke koji su već započeti prije izmjena.

Pored toga, Tarifa ovim postupanjem izlazi u susret odvjetnicima koji se bave kaznenim pravom koji imaju vremenski okvir od 3 mjeseca nakon donošenja odluke da podnesu troškovnik, i u situaciji izmjene Tarife u tom periodu primjenjuju odredbe nove Tarife. Pored toga, s druge strane odvjetnici koji se bave građanskim pravom imaju obvezu svoj troškovnik dostaviti do zaključenja glavne rasprave bez istih mogućnosti.

Samim time, izazovi u primjeni Tarife zahtijevaju usklađivanje prakse i zakonskog okvira kako bi se spriječila daljnja nesuglasja i pravna nesigurnost.

Ana Marija Đurić, mag. iur.