Služba evidencije dužna je u što kraćem roku od dana prijama spisa isti vratiti u referadu suca.
Međutim, što kada navedeni mehanizmi nagrizu druge temeljene postavke koje također osiguravaju pravnu predvidljivost i pravnu sigurnost kao što su neovisnost, nepristranost i kontradiktornost?
Sud Europske unije (dalje u tekstu: Sud EU) je 11. srpnja 2024. objavio presudu u spojenim predmetima C-554/21, C-622/21 i C-727/21, odnosno Financijska agencija protiv HANN-INVEST d.o.o., MINERAL-SEKULINE d.o.o. i UDRUGA KHL MEDVEŠČAK ZAGREB.1
Poznato je da je u navedenim predmetima Sud EU-a odgovarao na pitanja koja je uputio Visoki trgovački sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VTS), a koja su se odnosila na tumačenje usklađenosti članka 40. Zakona o sudovima i članka 177. Sudskog poslovnika sa zahtjevima postavljenima u članku 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (dalje u tekstu: Povelja) i člankom 19. Ugovora o Europskoj uniji (dalje u tekstu: UEU).
Konkretnije, postavilo se pitanje jesu li mehanizmi hrvatskog nacionalnog prava iz članka 177. stavka 2. Sudskog poslovnika i članka 40. stavka 2. Zakona o sudovima u skladu sa zahtjevima transparentnosti, prava na djelotvornu pravnu zaštitu i pošteno suđenje.
Glavni postupci
U predmetu C-554/21 (HAHN INVEST) sudac evidentičar je odbio evidentirati odluku nadležnog sudskog vijeća navodeći predmete u kojima je u sličnim okolnostima VTS odlučivao drukčije. Sudac evidentičar je potom vratio odluku nadležnom sudskom vijeću, a ako vijeće ostane pri svojoj odluci navedeno pravno shvaćanje bi trebalo ispitati na sjednici odjela.
U predmetu C-622/21 (MINERAL SEKULINE) sudac evidentičar je vratio odluku nadležnom sudskom vijeću uz obrazloženje da postoje dvije odluke VTS-a u kojima su zauzeta stajališta proturječna stajalištu iz glavnog postupka. Međutim, sud koji je postavio prethodno navodi da su navedene odluke donesene nakon donošenja odluke u glavnom predmetu, to jest da je postupak evidentiranja bio blokiran do donošenja kasnijih odluka, a u kojima je zauzeto drukčije pravno stajalište.
U predmetu C-727/21 (KHL MEDVEŠČAK ZAGREB) iz dopisa suca evidentičara proizlazi samo da se ne slaže s pravim tumačenjem nadležnog sudskog vijeća, ali se ne navodi postojanje druge odluke s drukčijim pravnim stajalištem.
Uzimajući u obzir navedeno, VTS je odlučio postaviti pitanja Sudu EU-a navodeći i činjenicu da stranke ne znaju za sudjelovanje i ime suca evidentičara, da postupak evidencije nije uređen zakonom kao uvjet za donošenje sudske odluke te da sve navedeno može značajno utjecati na neovisnost sudaca.
Mišljenje nezavisnog odvjetnika
Nezavisni odvjetnik Priit Pikamäe je 26. listopada 2023. objavio svoje mišljenje u kojem je najprije istaknuo da se prethodna pitanja ne odnose na tumačenje prava Unije koje je objektivno potrebno za rješavanje glavnih postupaka, nego su općenite naravi, iz čega se izvodi zaključak da su zahtjevi VTS-a nedopušteni (točka 46. Mišljenja NO), ali radi cjelovitog obavljanja zadaće nezavisni odvjetnik je dao svoje mišljenje i o meritumu spora navodeći da se članku 19. stavku 1. podstavku 2. UEU-a ne protive navedeni mehanizmi hrvatskog nacionalnog prava, a sve uzimajući u obzir postizanje cilja ujednačene sudske prakse.
Odluka Suda EU-a
Na koncu, Veliko vijeće Suda EU-a je 11. srpnja 2024. donijelo svoju odluku.
Veliko vijeće u svojoj presudi najprije ističe da Sud EU-a nije nadležan za odlučivanje o zahtjevu za prethodnu odluku u dijelu koji se odnosi na tumačenje članka 47. Povelje. Članak 47. Povelje propisuje da svatko čija su prava i slobode zajamčeni pravom Unije povrijeđeni ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred sudom, u skladu s uvjetima utvrđenima ovim člankom (stavak 1.) te da svatko ima pravo da zakonom prethodno ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj. Svatko ima mogućnost biti savjetovan, branjen i zastupan (stavak 2.). Navedeni članak odgovara po svom sadržaju članku 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje u tekstu: EKLJP), a kroz prizmu kojeg je Europski sud za ljudska prava zahtjev ujednačenosti sudske prakse doveo u vezu s pravom na pošteno suđenje.
Međutim, Sud EU-a ističe da je područje primjene Povelje, u pogledu djelovanja država članica, definirano članku 51. stavku 1. Povelje prema kojem se odredbe Povelje odnose na države članice samo kada provode pravo Unije, pri čemu se tom odredbom potvrđuje ustaljena praksa Suda prema kojoj se temeljna prava koja se jamče u pravnom sustavu Unije primjenjuju na sve situacije uređene pravom Unije, ali ne i izvan njih.
U konkretnom slučaju, Sud EU-a je smatrao da sud koji je uputio zahtjev nije pružio naznaku prema kojoj bi se glavni postupci odnosili na tumačenje ili primjenu prava Unije koje se provodi na nacionalnoj razini.
Međutim, Veliko vijeće je smatralo da je Sud EU-a nadležan za tumačenje članka 19. stavka 1. UEU-a u ovim predmetima. Naime članak 19. stavak 1. podstavak 1. UEU-a propisuje da države članice osiguravaju pravne lijekove dostatne za osiguranje učinkovite pravne zaštite u područjima obuhvaćenima pravom Unije. Veliko vijeće je posebno istaknulo da je cilj članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU je njegova primjena na sva nacionalna tijela koja kao sudovi mogu odlučivati o pitanjima koja se odnose na tumačenje ili primjenu prava Unije i koja su stoga obuhvaćena tim pravom. Naime, člankom 19. stavkom 1. podstavkom 1. UEU-a uređena je obveza država članica da osiguravaju pravne lijekove dostatne da bi se pojedincima osiguralo da će poštivati njihovo pravo na učinkovitu pravnu zaštitu u područjima obuhvaćenim pravom Unije, a samo materijalno polje primjene članka 19. stavka 1. UEU-a obuhvaća situacije uređene pravom Unije neovisno o situaciji u kojoj ga države članice provode. Jednako tako, Veliko Vijeće je smatralo da su odgovori Suda EU-a na pitanja koja postavlja VTS tom sudu doista potrebni kako bi mogao konačno dovršiti predmete u glavom postupku. Slijedom navedenog, Veliko Vijeće Suda EU-a je sva tri zahtjeva ocijenilo dopuštenima.
Stajališta Suda EU-a u odnosu na postavljena pitanja
Sud EU-a u svojoj odluci je najprije istaknuo da je točno da je ustrojstvo pravosuđa u pojedinim državama članicama u nadležnosti tih država članica, ali da one prilikom organizacije svojih pravosudnih sustava ipak moraju voditi računa o dosegu članka 19. stavka 1. UEU-a. Naime, navedeni članak proklamira načelo učinkovite pravne zaštite, a koje predstavlja opće načelo prava Unije zaštićeno člankom 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i člankom 47. Povelje. Sud je najprije dao tumačenje pojedinih pravnih standarda poput neovisnog suda, zakonom ustanovljenog suda, kontradiktornog postupka i transparentnosti pravnih normi.
Neovisni sud
Sud EU-a je istaknuo da zahtjev neovisnosti suda obuhvaća dva aspekta: vanjski i unutarnji.
Pri tome se vanjski aspekt neovisnosti sudova odnosi na zahtjev da nadležno tijelo, odnosno sud posve samostalno izvršava svoje funkcije te da se pri tom ne nalazi u hijerarhijskom ili podređenom odnosu, da ne prima naloge ili upute bilo koje vrste te da je tako zaštićeno od vanjskih utjecaja koji bi mogli narušiti neovisnu prosudbu njegovih članova, dok se unutarnji aspekt odnosi na zahtjev poštivanja objektivnosti i nepostojanje bilo kakvog interesa u rješavanju spora osim stroge primjene pravnog pravila.
Sud EU-a je istaknuo da se navedeni zahtjevi odnose i na sastav tijela koja odlučuju te da navedeni zahtjevi trebaju zaštiti suce kako od izravnih utjecaja, tako i od posrednih utjecaja koji bi mogli usmjeriti odluke tih sudaca i na taj način dovesti u pitanje neovisnost ili nepristranost, dakle sucima treba pružiti zaštitu ne samo od utjecaja izvršne ili zakonodavne vlasti nego i od utjecaja koji potječu s predmetnog suda.
"Zakonom prethodno ustanovljeni sud"
Nakon što je razradio pojam neovisnosti, Sud EU-a je problematizirao i pojam "zakonom prethodno ustanovljenog suda ", a imajući u vidu činjenicu da institut suca evidentičara nije predviđen zakonom nego isključivo odredbama Sudskog poslovnika, a koje odredbe su predmet tumačenja hrvatskih nacionalnih sudova više instance. Sud EU-a je još jednom napomenuo da izraz "zakonom prethodno ustanovljeni sud" ima za cilj izbjegavanje da se organizacija pravosudnog sustava prepusti diskreciji izvršne vlasti i osiguravanje da se to područje uredi zakonom, a posebno je istaknuo da se u zemljama kodificiranog prava, organizacija pravosudnog sustava ne može prepustiti niti diskreciji pravosudnih tijela, ali to ne isključuje mogućnost da im se prizna određena ovlast za tumačenje mjerodavnog nacionalnog zakonodavstva. Osim toga pojam "zakonom prethodno ustanovljeni sud" podrazumijeva i zahtjev da sudovi odluku donose na temelju pravnih pravila i organiziranog postupka.
Kontradiktoran postupak
Nadalje, Sud EU-a je dao tumačenje načela kontradiktornosti kao sastavnog dijela prava na pošteno suđenje i djelotvornu sudsku zaštitu, a koje načelo podrazumijeva da stranke mogu kontradiktorno raspravljati o svim činjeničnim i pravnim elementima koji su odlučujući za ishod postupka.
Zahtjev transparentnosti
Na koncu, Sud EU-a je rekao da svi navedeni zahtjevi, odnosno načela u svojoj ukupnosti zahtijevaju postojanje transparentnih pravnih pravila o sastavu sudskih vijeća, a koja pravila mogu isključiti svako neopravdano zadiranje u postupak odlučivanja od strane osoba koje nisu članovi sudskog vijeća kojem je u rad dodijeljen određeni predmet i pred kojima stranke nisu mogle iznijeti svoje argumente.
Uzimajući u obzir sve gore navedeno te podatke kojima je raspolagao, Sud EU-a je zaključio da uloga suca evidentičara u hrvatskom pravnom sustavu daleko nadilazi funkciju evidencije koja mu je dodijeljena člankom 177. Sudskog poslovnika te da on može zadirati u dotični predmet pri čemu to zadiranje može dovesti do toga da taj sudac utječe na konačno rješenje.
U odnosu na sudjelovanje sjednice odjela, Sud EU-a je istaknuo da navedena praksa omogućuje zadiranje niza sudaca koji sudjeluju na toj sjednici u konačno rješenje predmeta o kojem se raspravljalo i o kojem je nadležno sudsko vijeće već odlučivalo, a posebno je problematizirao i mogućnost da na sjednicama odjela sudjeluju osobe izvan suda (profesori prava, istaknuti znanstvenici ili stručnjaci u određenoj grani prava).
Osim toga, Sud EU-a je posebno istaknuo da stranke ni u jednom trenutku nisu bile upoznate sa sudjelovanjem suca evidentičara niti sa sazivanjem sjednice odjela i prihvaćanjem "pravnog stajališta" koje je obvezujuće za nadležno sudsko vijeće.
Konačna odluka i daljnji koraci
Uzimajući sve navedeno u obzir, Sud EU-a je oba navedena instituta hrvatskog nacionalnog prava ocijenio protivnim zahtjevima djelotvorne sudske zaštite i prava na pošteno suđenje. Međutim, Sud EU-a je točki 80. svoje presude rekao da kako bi se izbjegle ili otklonile razlike u sudskoj praksi i time osigurala pravna sigurnost, mehanizam koji sucu nacionalnog suda koji ne zasjeda u nadležnom sudskom vijeću omogućuje da predmet uputi proširenom vijeću tog suda ne povređuje zahtjeve koji proizlaze iz članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU-a, pod uvjetom da prvotno određeno sudsko vijeće još nije odlučivalo u predmetu, da su okolnosti u kojima može doći do takvog upućivanja jasno navedene u primjenjivom zakonodavstvu i da se navedenim upućivanjem dotične osobe ne lišava mogućnosti sudjelovanja u postupku pred tim proširenim sudskim vijećem. Osim toga, prvotno imenovano sudsko vijeće uvijek može odlučiti o takvom upućivanju.
Dakle, Sud EU-a je dao svojevrsnu uputu hrvatskom zakonodavcu. Naime, svakako da je prema zahtjevima iz članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda nužno osigurati da sudska praksa bude ujednačena, odnosno da svako odstupanje od ustaljene sudske prakse bude jasno i kvalitetno obrazloženo, ali mehanizmi kojima se to osigurava ne smiju dovesti u pitanje neovisnost i nepristranost sudaca, kao niti transparentnost.
Iz navedene točke 80. presude proizlazi da bi nadležno sudsko vijeće moglo uputiti predmet proširenom vijeću tog suda, ali samo pod uvjetom da to vijeće još uvijek nije odlučivalo o u predmetu, da okolnosti pod kojima do takvog upućivanja može doći budu jasno zakonski regulirane te da se strankama omogući sudjelovanje pred proširenim vijećem.
Što dalje?
Odlukom Suda EU-a je hrvatski mehanizam usklađivanja sudske prakse proglašen protivnim europskom pravu i kao takav dalje ne može opstati. Međutim, postavlja se pitanje što dalje, kako osigurati ujednačenost sudske prakse te istovremeno osigurati ispunjenje zahtjeva iz Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, ali i UEU-a.
Vrhovni sud Republike Hrvatske je isti dan objavio priopćenje (dostupno na: https://www.vsrh.hr/sudbena-vlast-republike-hrvatske-provest-ce-odluku-suda-europske-unije-no-ocekuje-se-povecanje-suprotnih-sudskih-odluka.aspx) u kojem je rečeno da će sudbena vlast poštivati odluku Suda EU-a, ali da s obzirom na sve navedeno treba očekivati povećan stupanj neujednačenosti sudske prakse te se ističe da bi bilo svrsishodno ostaviti rok za prilagodbu.
U isto vrijeme su najavljene izmjene Zakona o sudovima i Sudskog poslovnika, a sve kako bi se osigurao mehanizam koji će omogućiti usklađivanje sudske prakse, a istovremeno neće dovoditi u pitanje temeljne zahtjeve poput nepristranosti, neovisnosti, transparentnosti, kontradiktornosti.
Već je rečeno, Sud EU-a je u svojoj odluci dao određene upute hrvatskom zakonodavcu. Zakonska norma kojom će se regulirati navedeni mehanizam mora biti jasna i precizna, odnosno točno regulirati okolnosti pod kojima može doći do upućivanja predmeta na sjednicu proširenog vijeća (zahtjev transparentnosti), zatim do navedenog upućivanja bi moglo doći samo ako nadležno sudsko vijeće još uvijek nije donijelo svoju odluku (zahtjev neovisnosti i nepristranosti) te se strankama mora omogućiti sudjelovanje na takvim proširenim sjednicama ili barem stranke moraju biti obaviještene o proširenoj sjednici na kojoj će biti raspravljen njihov predmet (zahtjev kontradiktornosti).
Ipak, važno je napomenuti i činjenicu da ujednačenost sudske prakse nije apsolutni cilj budući da i ESLJP tumači da je razvoj sudske prakse nužan i potreban kako bi se osigurale reforme i poboljšanje.2 Međutim, svako odstupanje od ustaljene sudske prakse mora biti obrazloženo, odnosno mora imati "objektivno i razumno opravdanje".3,4
Svakako da će ova presuda značajno utjecati na daljnju organizaciju hrvatskog pravosudnog aparata, međutim ostaje za vidjeti je li hrvatski zakonodavac doista prepoznao važnost upućene poruke te na koji način će se pomiriti ciljevi ujednačavanja sudske prakse i poštivanja zahtjeva neovisnosti, nepristranosti i transparentnosti, a kojima je zajednički nazivnik pravna sigurnost.
Mia Mišić, mag. iur^ 1 Presuda je dostupna na: https://curia.europa.eu/juris/document/document.jsf?text=&docid=288142&pageIndex=0&doclang=HR&mode=req&dir=&occ=first&part=1&cid=2519904
^ 2 Presuda u predmetu Grkokatolička župa Lupeni i drugi protiv Rumunjske, No. 76943/11 od 29. studenog 2016.
^ 3 Presuda u predmetu Marckx protiv Belgije, No. 6833/74 od 13. lipnja 1979.
^ 4 Za više pogledati: Mihelčić, G., neujednačenost sudske prakse kao uzrok povrjeđivanja prava na pošteno suđenje (s dvije crtice o zastari), Evropska revija za pravo osiguranja = European Insurance Law Review, 2018, 18, 28 – 34, dostupno na: https://repository.pravri.uniri.hr/islandora/object/pravri%3A1749/datastream/FILE0/view